Piše: Jasmin KLARIĆ / Telegram.hr

“Možemo biti i antifašisti i domoljubi”, kazala je u siječnju riječka gradonačelnica Iva Rinčić, odbijajući prijedlog oporbenih vijećnika da se u prostorima kojima upravlja Grad zabrane fašistički i ustaški pokliči i simboli. Pola godine kasnije, nakon što je s jednog riječkog zida obrisan HOS-ov mural s ustaškim pozdravom – jer je tamo, kako je rekla gradonačelnica, bio bespravno, bez dozvole, suglasnosti ili projekta – demonstrativno je ponovno nacrtan. Uz navijače, braniteljske udruge, baklje i poznate priče o omalovažavanju Domovinskog rata.

Ono što se, ukratko, dogodilo Ivi Rinčić kratki je proplamsaj moguće hrvatske budućnosti. Onakve u kakvoj će se, u ime rata, ignorirati zakone i udarati ulicom na vlast koju su izabrali građani.

Neće to biti, dakako, nikakav novi trik. Ulicom i prkosnim ignoriranjem zakona se udaralo na Ivicu Račana prije četvrt stoljeća. Ulicom i Šatorom na Zorana Milanovića prije desetak godina. Uostalom, kad Andrej Plenković kaže kako je HOS-ov spomenik s ustaškim pozdravom u Jasenovcu bio politički udar na njega – uopće nije daleko od istine.

Ovo što se dogodilo u Rijeci daleko je manjeg opsega, dometa i, uostalom, ciljeva od spomenutih primjera iz nedavne povijesti. Štoviše, pokazuje i kako je vremenom sazrelo uvjerenje da je ignoriranje zakona i komunalnih propisa, postalo stečeno pravo samoovjerenih branitelja tekovina Revolucije. Pardon, da, Domovinskog rata.

Blaga najava

Jedini logičan korak osobe koja je na čelu grada, osim pokušaja da se razgovara s nezadovoljnim građanima, je da se prije toga nezakoniti mural opet pobriše – jer se inače šalju vrlo nezgodne poruke o tome tko je moćniji u srazu ulice i propisa. No, teško je vjerovati da će ova situacija eskalirati, prije će biti da će se Rinčić uspjeti utkati u neku lokalnu verziju “dvostrukih konotacija” koje će se – jer ona u ovom slučaju ni ne spominje sporan ustaški poklič – odnosi na to da, eto, mural “bez dozvole, suglasnosti ili projekta” ipak ostane tamo gdje je iznova nacrtan.

Međutim, pogrešno bi bilo ovu priču svesti samo u administrativne granice grada koji se, eto, lani konačno riješio vlasti SDP-a. Ovo što gledamo u Rijeci mogla bi biti vrlo blaga najava onoga što ćemo gledati u Hrvatskoj krajem desetljeća.

Popu pop, ustaši ustaša

Pobjedi li ljevica na parlamentarnim izborima, a ankete trenutno namiguju takvoj mogućnosti, HOS i “Za dom spremni” će biti vjerojatno prva i najljuća fronta pokušaja destabilizacije nove vlasti. Nema sumnje da bi se, u takvom raspletu, HDZ vrlo brzo nakon početnog šoka zbog poraza, stabilizirao i odmah bacio na barikadu “dvostrukih konotacija”, nesretne sintagme Andreja Plenkovića iza koje se sadašnja Vlada sakrila od potrebe obračuna sa simbolima ustaškog pokreta.

Zamišljena HDZ-ova oporbena taktika imala bi strateško opravdanje, zapravo, to je win-win situacija. Ako nova, lijeva vlast odluči reći popu pop, a ustaškom pozdravu – ustaški pozdrav, imat će točkasti ulični otpor. Uz poznato pozivanje na ugrožen dignitet Domovinskog rata i još poznatiju implicitnu prijetnju silom koja će vremenom postajati sve eksplicitnija.

Znak patologije hrvatske stvarnosti

Ako, pak, nova vlast odluči pobjeći od belaja u neku novu verziju “dvostrukih konotacija”, bit će to na ozbiljno razočaranje dijela vlastitih birača. Onakvo kakvo rađa nove političke stranke i, u krajnjoj konzekvenci, desnici olakšava put povratka na vlast.

To je, međutim, kost u koju će, prije ili kasnije neka hrvatska vlast morati zagristi. Jer normalizacija kvislinškog ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata je nepogrešiv znak patologije hrvatske stvarnosti. Ako netko, uostalom, sumnja u to, ako misli da je bolje tu napetost po Plenkovićevom receptu rastvoriti u “dvostrukim konotacijama”, neka, recimo, na sljedeće Europsko prvenstvo u nogometu dođe s crnim zastavama i pokličem “Za dom spremni”. Čisto da vidi što će se dogoditi.

Nema antifašizma, nema domoljublja

Jer, ne radi se o tome da možemo biti i antifašisti i domoljubi, kako je u svom pokušaju da bijega od ljevice i desnice ovog siječnja objašnjavala riječka gradonačelnica. Naravno da se može biti i antifašist i domoljub.

Ne može se, međutim, biti domoljub ako u isto vrijeme nisi i antifašist. O hrabrosti da se to jasno kaže i da se na toj koti, ako treba, i politički pogine mogla bi ovisiti slika ove zemlje u njenih sljedećih 35 godina.