Ivu Andrića svi znamo kao jednog od najpoznatijih književnika i našeg jedinog nobelovca. Ipak, malo je poznato da se prije Drugog svjetskog rata aktivno bavio politikom. Vrhunac njegove službeničke karijere bila je funkcija zamjenika ministra vanjskih poslova. Na toj dužnosti posjetio je i Berlin, i to u vrijeme kada je Adolf Hitler bio na vrhuncu moći, prenosi Nportal.

Sredinom tridesetih godina 20. vijeka, nakon dolaska Hitlera na vlast, naglo se mijenjala evropska politička scena. Jugoslavija je pod upravom kneza Pavla Karađorđevića nastojala da se prilagodi novim uslovima, proklamirajući neutralnost.

"Njemačka aždaja se ustremila na nas", rekao je jednom prilikom Milan Stojadinović svome pomoćniku, "moramo nastojati da je otklonimo od naše zemlje. Neka ide na drugu stranu... Nijemci su teški kao prijatelji, a opasni kao protivnici."

Andrić je bio diskretni i djelotvorni izvršilac zamisli jugoslovenskog namjesnika kneza Pavla i njegovog ministra vanjskih poslova. Jedan bivši kolega zapisao je da se Andrić, kao drugi čovjek ministarstva, pokazao kao "tihi, meki, prilagodljivi činovnik" obuzet beletristikom, kojem je "najvažnije bilo da se ne zamjeri kolegama".

Kako je jednom Andrić zapisao u svojim razmišljanjima, "u diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi da moraju prije ili poslije da istupe samostalno i da pokažu kakvi su i šta umiju". On je kao pomoćnik ministra igrao značajnu ulogu u zaključenju "ugovora o vječnom prijateljstvu" sa Bugarskom (januar 1937.) i u pregovorima sa Musolinijevom Italijom koji su doveli do zaključenja Beogradskog ugovora o prijateljstvu (mart 1937.), kojim je na određeno vrijeme otklonjena opasnost od napada Italije.

Susret s Führerom: Hladni sjaj u očima

Andrićeva uloga "sive eminencije" Ministarstva vanjskih poslova završila se onda kada je pala Stojadinovićeva vlada (februar 1939.) i kada je na mjesto ministra postavljen dotadašnji poslanik u Berlinu – Aleksandar Cincar-Marković.

Da bi donekle ublažila nepovoljan utisak na Njemačku zbog smjene pronjemačkog premijera, nova vlada je njegovog saradnika Andrića postavila za "opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika" u Berlinu. U svojoj preporuci da se odobri diplomatski agreman za jugoslovenskog poslanika, njemački ambasador u Beogradu, Von Heeren, napisao je:

Kao ambasador, na dužnost u Berlinu stupio je 10. aprila 1939. godine. Poslanstvo je bilo jedna od najvećih jugoslovenskih misija do tada i brojalo je 15 službenika. Već nakon nekoliko dana, novi ambasador našao se pred Hitlerom. Teško je zamisliti dva različitija karaktera nego što su bili njemački vođa i pisac i diplomata iz naših krajeva.

Održavanje neutralnosti pred rat

Tokom prvih mjeseci svog mandata, priređuje niz važnih posjeta Berlinu tokom kojih su jugoslovenski državnici pokušavali naći modus vivendi s Hitlerom, ali da istovremeno ostanu izvan velikog sukoba, odnosno da održe neutralnost zemlje. Ministar Cincar-Marković je aprila 1939. godine posjetio Berlin. Nešto kasnije sa Hitlerom je razgovarao i knez Pavle (juna 1939. godine).

U tim razgovorima u predvečerje Drugog svjetskog rata, Nijemci su bez većeg uspjeha nastojali navesti Jugoslovene na neki postupak kojim bi potvrdili približavanje Silama osovine, poput izlaska Jugoslavije iz Lige naroda ili napuštanja Balkanskog pakta. Hitler je bio razočaran, pa i bijesan nakon tadašnjeg razgovora s knezom Pavlom, od kojeg je mogao izvući tek neodređena obećanja.

Andrićev historijski govor prilikom predaje akreditiva

Prilikom zvanične predaje akreditiva, Andrić se Hitleru obratio sljedećim riječima:

Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namjesništvo povjerilo tu časnu zadaću. Odnosi dobrog susjedstva, kao i živa privredna i kulturna razmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije, odgovaraju potpuno željama i namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito povlašten što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad moga prethodnika na tom djelu nastavim, a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda.

Dozvolite, Gospodine Kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnijih ciljeva vanjske politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u izvršenju moje prijatne dužnosti.

Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Kraljevskog Visočanstva Kneza Namjesnika, Kraljevskog Namjesništva i Kraljevske vlade najljepše želje za ličnu sreću Vaše Ekselencije, koja sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Reicha, kao i za dobro i napredak njemačkog naroda."