Darijana Filipović i Željana Zovko potrčale su osuditi napad na katolike u Međugorju prije nego što je itko znao tko je počinitelj. Njihov refleks nije bio molitva ni sućut, nego trenutna politička mobilizacija koja je trebala poslužiti kao dokaz da su kršćani u Bosni i Hercegovini sustavno progonjeni. Problem je nastao kada je policija objavila da je osumnjičeni državljanin Poljske, katoličke zemlje iz koje u Međugorje godišnje hodočaste deseci tisuća vjernika, piše hrvatski portal Logicno.hr.

Politički procionistički establišment okupljen oko Dragana Čovića mjesecima gradi narativ o ugroženosti Hrvata i katolika, a svaki izgred dočekuje kao naručenu potvrdu vlastitih teza. Milorad Dodik je još u srpnju nakon sastanka s Čovićem u Mostaru poručio da su kršćani pod pritiskom muslimana i da svijet to mora znati. Početkom godine dodatno je zapalio atmosferu tvrdnjom da muslimani žele Bosnu i Hercegovinu samo za sebe, a od kršćana amorfnu manjinu bez ikakvih prava. U takvom ozračju svaka razbijena klupa ili išarana ograda postaje civilizacijski sukob, a ne obično kazneno djelo.

Zastupnica HDZ-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Darijana Filipović, ujedno i kandidatkinja za Predsjedništvo BiH, prva je zapucala. U originalnoj objavi jasno je poručila da nije riječ o vandalizmu nego o napadu na katolički puk u Bosni i Hercegovini, dakle odmah je djelo kvalificirala kao vjerski motiviran čin. Kada je postalo jasno da je osumnjičeni Poljak, počelo je njezino taktičko povlačenje uz optužbe na račun novinara. Tvrdila je da nikada nije spominjala naciju ili vjeru počinitelja i da su mediji neprofesionalno podgrijavali međunacionalno nepovjerenje učitavajući nepostojeće tvrdnje, iako je upravo ona prva povukla crtu između običnog razbijanja i napada na katolike.

Željana Zovko, hrvatska europarlamentarka koja redovito komentira stanje u Bosni i Hercegovini, nije htjela zaostati. I prije nego što je bilo jasno o kome se radi, objavila je da ovakvi činovi predstavljaju pokušaj zastrašivanja katolika koji su već dulje vrijeme suočeni s napadima na vjerska mjesta, kulturnu baštinu i pravo na slobodno ispovijedanje vjere. Njezina izjava savršeno se uklopila u Dodikov narativ o sukobu civilizacija i ugroženim kršćanima, što potvrđuje da različiti politički akteri iz regije koriste istu matricu zastrašivanja čim se ukaže prilika.

Ironija je brutalna i potpuno razotkriva mehanizam. Katolik iz Poljske, zemlje s jednom od najvećih stopa religioznosti u Europi, oskrnavio je katoličko svetište, a političarke koje su se zaletjele osuđivati međureligijsku mržnju sada se pravdaju i optužuju medije. U svoj toj strci niti jedna od njih nije ponudila molitvu za počinitelja, poziv na sabranost ili barem trenutak šutnje prije nego što se incident pretoči u politički kapital.

Cijela epizoda otkriva koliko je malo potrebno da se aktivira propagandni stroj koji čeka incident poput biljke kišu. Nije stvar u zaštiti vjernika, nego u održavanju napetosti nužne za homogenizaciju biračkog tijela i opravdavanje zahtjeva za teritorijalnim prekrajanjem.

Kada se sljedeći put dogodi nešto slično, pitanje nije tko će prvi osuditi napad nego tko će prvi požaliti što je to učinio prije nego što je policija završila posao.