Razgovarala: Sanela Gojak

Tri decenije nakon završetka rata, bosanskohercegovački pisac Faruk Šehić ne pokušava pobjeći od prošlosti niti je romantizirati. U novom romanu “Krajina Mars”, promoviranom prije mjesec dana na književnom festivalu Bookstan u Sarajevu, izbjegava čak i izgovoriti riječ "rat", zamjenjuje je vlastiti neologizmom "troslov". Htio je, kako kaže, napisati roman o ratu, a da riječ “rat” nijednom ne bude spomenuta.

Za njega to nije samo stilski eksperiment nego i odgovor na sve glasnije pozive da se o prošlosti šuti i „okrene budućnosti“. U razgovoru za “Slobodnu Bosnu“ govori o ovoj knjizi, sjećanju, Bosanskoj Krupi, knjigama koje su u najtežim vremenima spašavale razum, negiranju zločina, ljudima koje vrijeme polako briše iz kolektivnog pamćenja te uvjerenju da se od rata ne možemo „vratiti“, jer on i danas oblikuje našu stvarnost – od neobnovljenih fasada do neizgovorenih trauma.

"Nepokolebljiv sam da 'troslov' naučim iz knjiga, iako mi se on dešava svake sekunde pred očima", pišete. Zašto ste izabrali riječ 'troslov', a ne jednostavno riječ rat?

Ima više razloga a glavni je to što je ovaj neologizam moj cinični komentar na sve one ideološke floskule tipa: “Nemoj više o ratu; dokle više o ratu; opterećeni smo teškim temama i treba nam nešto veselije etc.” Iako neke od tih tužbalica (zbog terora nas koji koristimo ovu temu u pisanju), zapravo izgovaraju ili misle samo obični ljudi koji žele kruha i igara, i tim ljudima ništa ne zamjeram. Sjeti se 1992., ljudi su mislili da se rokenrolom može boriti protiv srpskog fašizma, samo manjina je uzela oružje u ruke i pokrenula odbranu. I ja sam bio u toj manjini; postojimo uvijek mi koji vidimo dalje i bolje, a to je i dar i prokletstvo.

Ironija je moj omiljeni alat

A troslov je i moja želja da pronađem drugi ugao gledanja, jer kad uvedeš ovaj neologizam kao kovanicu i sam jezik se mijenja, ono što se zaista desilo odjednom može izgledati kao skroz izmišljeno. Taj jezički, stilski setting mi je omogućio ogromnu dozu ironije i cinizma, a ironija je moj omiljeni alat.

A htio sam i napisati roman o ratu a da nijednom sama riječ “rat” ne bude spomenuta. Kao neka vrsta eksperimenta.

Kada se vratite mislima u ratne godine i rodnu Bosansku Krupu, šta je jednom dvadesetogodišnjaku bilo najteže gledati – od gubitka osoba, do spaljivanje zgrade Željezničke stanice, rušenje Drvenog mosta ili nešto sasvim četvrto?

Najteže su bile pogibije dragih ljudi, prijatelja, poznanika ili ljudi s kojima si progovorio tek poneku rečenicu, popio jednu kafu – u stalnom osjećaju katastrofe nemaš vremena za upoznavanje, nego si odmah iskren i blizak. Bilo je to tako zgusnuto doba, neko nenadano bratstvo u jedinstvo ljudskih duša koje se desilo spontano. Mi smo prihvatali gubitke i išli dalje, jer smo imali konkretan cilj, osloboditi svoj grad i vratiti se u njega, u svoje živote. To nas je držalo sve te godine patnje, a isto smo sanjali slobodu za cijelu zemlju, što se nije desilo, pa imamo okupaciju polovine zemlje koja je legalizovana u Daytonu.

Lako je tuđom patnjom mlatiti ispraznu političku slamu

Vratili ste se iz Zagreba u Bosansku Krupu, u Titovu 89, u trenutku kada je rat bio pred vratima. Majka je bila ljuta, otac nije mnogo govorio. Jeste li ikada poslije pomislili: „Možda sam trebao ostati“? Kakav bi bio život da ste izabrali drugi put?

To je bio moj jedini mogući put, ja sam ga izabrao i nikad se nisam pokajao. Htio sam biti sa svojim roditeljima, porodicom, prijateljima, u svom gradu, na svojoj zemlji. Ne mogu zamisliti nikakav drugi put. Da sam bio onemogućem da se fizički probijem do Krupe vjerovatno bih otišao na prvo ratište u BiH do kojeg bi se moglo. Svačiji izbor je njegov i svaki je ispravan; nikad nisam nikog osuđivao što je pobjegao ili krio se cijeli rat. Neka svako devera svojom sudbinom. Samo ovi što bi da mi sad zaboravimo ko nas je ubijao i trpao u logore neće uspjeti nikad u toj namjeri. Lako je iz Sarajeva govoriti “budimo dobre komšije”, otiđi u Bratunac ili Prijedor pa svaki dan gledaj komšiju koji te “čuvao” u logoru. Lako je tuđom patnjom mlatiti ispraznu političku slamu.

U "Krajini Mars" pišete o ljudima koji su se u ratu okretali knjigama. Slično se događalo i u opkoljenom Sarajevu, gdje se čitalo uz svijeće i improvizirana kandila. Spominjete „čitalačku sektu“ ljudi koji prelaze na Vašu stranu. Čitamo li danas dovoljno i kakav je vaš osjećaj, jesmo li izgubili potrebu za knjigom?

Pa prema prodaji knjiga rekao bih da čitaju iako smo mi odgojeni kao “kukajuća kultura” i samo izvlačimo negativne stvari iz života. Jedan čitatelj vrijedi više od sto nečitatelja.

Malo stariji od EsmiraBajraktarevića kad je počeo rat

U knjizi spominjete online razgovore sa Zuhrom i Almom, osobama koje danas žive na Novom Zelandu i u Španiji. Njih bi upitali ovo što ja Vas sada pitam: koja su Vaša najjsjajnija sjećenja iz "troslova"?

Napisao sam dosta o tim najsjajnijim stvarima i u ovoj knjizi. Ta bliskost među ljudima je jedan od najljepših osjećaja u ratu a istovremeno smo svi bili jako mladi. Ja sam bio malo stariji od Bajraktarevića kad je počeo rat. Umalo ne rekoh troslov. A kad si tako mlad sve se upisuje u tebe. Sada sam sposoban da odvojim nostalgiju za ratnom mladošću od nostalgije za dobrim stvarima u troslovu. Iako je to nekad teško odvojiti, kao što je nemoguće memoriju koristiti kao tačan mjerni instrument.

Pišete da se karakter rata ne mijenja u Vašoj memoriji da zločini ostaju zločini i vrijeme ih ne može promijeniti. Nakon više od tri decenije svjedočimo negiranju genocida u Srebrenici. Kako se lično nosite s tim? Postajemo li s godinama otporniji ili samo osjetljiviji?

Ne znam, kako kad, nekad smo otporni, nekad nismo, ali činjenica jeste da nakon što insan prebaci pedesetu postaje svjestan koliko počesto posjećuje sjećanje i živi na trenutke u njemu; tako fercera ljudski um. Bitno je spasiti od zaborava sjećanje na sve te ljude koji su bili pravi heroji, i koji bivaju zaboravljeni jer život je takav i čovjek je takav. Sklon zaboravu. Iako u ovom romanu pišem da je jedini pravi heroj troslova književni lik koji sam posudio iz tuđe knjige.

Na promociji na Bookstanu ste rekli da ste ovu knjigu oduvijek željeli napisati i da je nastala gotovo u jednom dahu. Istovremeno, ona je svojevrsni pandan romanu "Pod pritiskom". Šta je bilo okidač da ova priča bude ispričana baš sada, te da se temi rata vratite iz drugačijeg ugla?

Imao sam na lageru tema jedno 3-4 koje su bile na listi ispred ideje za ovu knjigu. Za nju sam imao samo naslov “Bilješke uz Pod pritiskom”, to je bio radni naslov. Prva tema na mojoj listi je tražila više vremena, slobode, hrpu novaca i dosta terenskog istraživanja, i tada mi se ukazala jedna rečenica koju sam stavio na papir i napisao „Krajinu Mars“ od 24. januara 2026. do 10. februara 2026. Znači da sam napisao knjigu za ravno sedamnaest dana, dok mogu nekad jednu pjesmu raditi mjesecima. Jednostavno mi je sjela na mentalnu volej i desilo se sve vrlo lako. Što kaže jedan jaran: “Nisi ti nju napisao za 17 dana nego si je pisao cijeli život i 17 dana.”

Ne vraćamo se mi temi rata, ta tema je naš prošli život

To je knjiga naporedna “Pod pritiskom” ali je samosvojna i drukčija. Ako postoji duologija onda je ove knjige čine. Ona je trebala biti napisana. Ne vraćamo se mi temi rata, ta tema je naš prošli život (a prošlost je u memoriji), ona je ugrađena u nas i našu stvarnost. Evo fasada svaki dan pada sa zgrada u Sarajevu zar nije to malo čudno, nismo obnovili fasadu a rado bi da zaboravimo “nemile ratne događaje”. Meni to djeluje kao da troslov lično kuca na naše pamćenje, bukvalno nas tuče po glavi. Mi svoje iskustvo, kao iskustvo koje je imala bilo koja generacija na ovoj planeti nosimo sa sobom pod zemlju. Napisao sam u romanu „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja da je „naš Prvi rat  tetovaža koja ti se proširi na cijelo tijelo. Tamo sam troslov zvao naš Prvi rat, a ovdje je samo riječ od tri slova. Imate masu ljudi u Sarajevu i Bosni, nažalost, koji agresivno misle i žele sve oko sebe uvjeriti da je rat završio u Daytonu, jeste ali formalno-pravno. Suštinski nije nikad, odnosno 'završio' je nepravedno, kad smo mi imali paliju (toljagu) u rukama. I ta gorčina nas prati decenijama nakon kraja riječi od tri slova. Moje kao pisca je da pišem o „nepopularnim temama“. Da žuljam savjest društva. Odnosno, samo pišem o vlastitim temama – o onom o čemu moram pisati. To je unutrašnja potreba, nagon.