Piše: Dragan Markovina (Oslobođenje)

Sad kad su se nervoza, senzacionalizam i histerija smirili, možemo rekapitulirati vandalizam u Međugorju, sa svim reakcijama javnosti, politike i pravne države kojima je rezultirao.

Najprije imamo čovjeka s očito ozbiljnim problemima kojega je religijski fanatizam odveo u rastrojstvo i vandalizam. I taj čovjek prije bilo čega drugoga treba stručnu pomoć. Zatim imamo javnost koja se osjetila pogođenom i koja se već u prvim, a i svim kasnijim mrzilačkim reakcijama, odrekla svega što kršćanstvo propovijeda. Bilo je to jasno i prije, ali sad se definitivno potvrdilo kako se tu nikad nije radilo o vjerskom sadržaju, nego isključivo o simbolici i ideologiji. Vrlo svjetovnoj, štoviše. Potom imamo neodgovorne nacionalističke političare iz HDZ-a, koji su bez ikakvih informacija krenuli dizati tenzije među narodima. Uz sve to, imamo senzacionalističke medije kojima je ovo savršeno došlo u ljetnoj sezoni u kojoj nema puno sadržaja. Zatim imamo kompletnu zajednicu koja sudjeluje u hajci na počinitelja. I konačno imamo policiju koja momentalno rješava slučaj.

Ovaj tekst se mogao ticati i međugorskog fenomena i redikuloznih objava vidilaca koji sasvim ozbiljno tvrde da redovno komuniciraju s Gospom. Mogao se ticati i njihovih imovinskih stanja, kao i toga kako se sve to odrazilo na fra Jozu Zovku i na samo Međugorje. Mogao se ovaj tekst baviti i odnosom Vatikana prema čitavoj priči. Ali sve te stvari su već poznate, a pisao sam o njima i u jednom drugom tekstu ovim povodom.

Mimo svega toga, jasno je kako nije lijepo kad bilo tko skrnavi svetišta i kad se brojni ljudi, pa i čitave zajednice, nađu pogođenima.

Međutim, ne zato što su tako reagirali u bošnjačkoj i lijevoj javnosti u Mostaru, nego što to stvarno jeste stvar koja je znakovita, teško se ne upitati zbog čega ovakva reakcija medija, javnosti i pogotovo policije nije zabilježena prilikom nepojmljivog vandaliziranja Partizanskog groblja i zbog čega još uvijek ne znamo ništa o počiniteljima. Za one kojima se ne da čitati dalje, odgovor je zato jer postoji jasna politička odluka da se to nikad ne sazna. Nema drugog razloga. Na stranu što je Mostar ipak mali grad u kojem je jednu takvu akciju nemoguće održati anonimnom, na stranu čak i to što je krug potencijalno sumnjivih ljudi prilično uzak. Ali Partizansko groblje se nalazi praktično u srcu urbanog dijela grada, bez obzira na to što je u šumi. I ne postoji način da veća grupa ljudi može u noćnim satima pristupiti Partizanskom s bilo koje strane, a potom ga i napustiti, da to nije zabilježeno na nekoj od brojnih kamera koje se nalaze naokolo. Da ne govorim sada o redovnim policijskim ophodnjama gradom čitavu noć. I baš ništa, nikakav trag, nikakva naznaka, već godinama.

Na kraju krajeva, Partizansko groblje je doista groblje, a ne samo spomenik, ma koliko nas godinama uvjeravali u suprotno i lagali, od pojedinih fratara, do samog gradonačelnika Mostara. I ne postoji ništa uvredljivije po nečije osjećaje, nego kad čovjeku oskvrneš počivalište bližnjih. Dodatno riječ je o zaštićenom nacionalnom spomeniku najviše kategorije i jednom od dva ključna simbola grada.

I svejedno ništa. Ni moralne panike, ni histerije, ni rezultata istrage, ni uopće prave istrage. Samo jedan rezignirani, antifašistički dio javnosti kojem je stalo, a kojeg ovaj drugi dio javnosti, koji bi pak najviše volio da se svi pravimo da je sve uredu i da prihvatimo život u svakodnevnom fašizmu i da prihvatimo ishod nasilja kao nešto što je normalno, optužuje da živi u prošlosti, da je isključiv, da treba krenuti dalje i slično.

To sve skupa pak ne bi bio toliki problem da nam to isto ne poručuje i vlast i da ne vidimo kakva je zapravo politička volja da se makar minimalna civilizacijska pristojnost ispoštuje. Ako je nečemu poslužio ovaj vandalizam u Međugorju, onda je tome da se ovo jasno vidi.