Ovo je jedna od onih priča koje se ne čuju svaki dan, iako je nepravdi poput ove u prošlosti bilo i previše. Detalje ove nevjerovatne epizode iznio je novinar Marijan Kalanj, koji se pasionirano bavi sportskom historijom, a posebno događajima vezanim za njegovog igračkog ljubimca – Dinamovu legendu Stjepana Lamzu, piše Dnevno.hr.

Hrvatski i regionalni fudbalski velikan, koji je preminuo 2022. godine, postao je legenda još za života. Ne može se reći da ga je sudbina mazila, ali Lamza je bio čovjek koji je snagom volje išao preko svih nedaća koje bi mnoge druge bacile na koljena. Puno toga je prošao na terenu, bilo je tu zanimljivih stvari i van njega, a što se igračke klase tiče – tu je sve bilo kristalno jasno.

Nezaustavljivi dribler i kobni pad s balkona

Stjepan Lamza bio je najbolji igrač zagrebačkog Dinama u 60-im godinama prošlog stoljeća, a pamti se i kao jedan od najzaslužnijih za osvajanje Kupa sajamskih gradova, velikog evropskog trofeja koji je nakon te pobjedničke 1967. godine ostao zauvijek upisan u historiji kluba s Maksimira.

Lamza je s loptom mogao napraviti doslovno sve. Bio je nepredvidiv dribler, majstor kakvog nije bilo ni u Brazilu. Najjači je bio u izvođenju lažnjaka i finti tijelom – ukratko, bio je nezaustavljiv.

Njegov put prije i poslije Dinama:

• Prije dolaska na Maksimir nastupao je za Segestu iz Siska i Maribor.

• U 281 utakmici za "Modre" postigao je 72 gola.

• Nakon oporavka od teške povrede igrao je za francuski Chateauroux, Rijeku, München 1860 i Croatiju iz Melbournea, gdje je bio ključan za uspon kluba hrvatskih iseljenika u Australiji.

Ipak, karijeru mu je usporila i pokvarila teška povreda koju je pretrpio u padu s balkona Vile Rebar u Zagrebu. Bilo je to tokom proslave jedne od najvećih Dinamovih pobjeda, nakon trijumfa od 4:0 protiv Eintrachta iz Frankfurta u junu 1967. godine, u polufinalu Kupa sajamskih gradova.

"Da sam igrao u Zvezdi, vjerovatno bi bilo više..."

Stjepan Lamza je za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije odigrao samo sedam utakmica. Trebalo ih je biti puno više, no planove je prvo pokvarila povreda, a zatim i očigledna nepravda, s obzirom na to da su se u to vrijeme igrači Dinama često diskriminisali.

Za takvog velikana, fudbalera kojeg su se bojali baš svi i koji je u svojim najboljim godinama bio među 10 najboljih igrača u Evropi, to je bila mizerija od nastupa. Sličnu sudbinu dijelio je i njegov veliki prijatelj i saigrač iz Dinama, legendarni Rudi Belin, koji je svojevremeno o tome i progovorio, ističući da su u prednosti uvijek bili igrači beogradskih klubova.

"Da sam igrao u Zvezdi, vjerovatno bi bilo više poziva", kratko je tada prokomentarisao Belin.

Što se tiče Lamze, Belin je otkrio kako je on, zapravo, doslovno "pometen" iz reprezentacije Jugoslavije. Skupo ga je koštao jedan bizaran incident.

Debakl u Norveškoj i "tiha misa"

Belin je prepričao nadrealnu situaciju iz Osla, koja je zapečatila Lamzinu reprezentativnu karijeru.

"Sa Štefom ti je bilo ovako. Igrali smo kvalifikacionu utakmicu u Norveškoj, nismo bili u najjačem sastavu, a napričali su nam da je to neki izlet, uvjeravali nas da za Norvežane igraju skijaši. Sjedimo za šankom u hotelu, dolazi konobar, a jedan iz naše delegacije kaže: 'Evo, ovaj. Šta ovaj? Pa taj igra sutra! Konobar!' Štef inače nije bio u kombinaciji za prvu ekipu, to ga je jako deprimiralo. Ali i bez njega smo imali jak sastav. Izađemo na teren, treseš se od zime koliko je hladno, i na kraju – 3:0 za Norvežane. Ne idemo na prvenstvo," prisjećao se Belin.

"S četnicima se neću ni voziti!"

Nakon utakmice uslijedio je potpuni haos i čuveni Lamzin ispad.

"Lamza je poslije pričao kako im je neko iz publike dobacio flašu votke da se ne smrznu na klupi. Nakon utakmice 'tiha misa'. Sjedimo u restoranu, dolazi Štef i onako bijesan vikne: 'Ma da me niste više zvali, četnici!' Pala je tu i psovka, a nakon tog incidenta koji je odjeknuo u reprezentaciji, Lamzu su otpisali i više nikad nije igrao za Jugoslaviju," nastavio je Belin.

Stvar je otišla toliko daleko da se Lamza odbio vratiti s ekipom kući.

"Nije ni došao na avion, krenuli smo bez njega. Pitali smo se gdje je. Dva dana kasnije, eto ga u Zagrebu – došao je vozom. Rekao je samo: 'Ja se s tim četnicima neću ni voziti!' Sjećam se i kako su on i Perušić onda pobjegli u Njemačku. Nije to dugo trajalo, otišla je delegacija po njega... Vratio se na kraju. Publika je poslije krišom dolazila na treninge samo da se uvjeri da se Lamza stvarno vratio."

Kažu da su Lamzu znali i stadioni i kafane. Njegov temperament bio je ujedno i njegov najveći neprijatelj. Mnogi su mu predviđali svjetsku karijeru kakvu je po talentu apsolutno zaslužio, ali sistem bivše države i njegov vlastiti, neukrotivi karakter, ispisali su drugačiji, tragičniji, ali i neizmjerno romantičniji kraj jedne velike fudbalske priče.