Phineas Gage imao je 25 godina i radio kao poslovođa na izgradnji željezničke pruge u američkoj saveznoj državi Vermont. Kolege su ga opisivale kao odgovornog, sposobnog i pouzdanog radnika. Sve se promijenilo 13. septembra 1848. godine, kada je Gage željeznom šipkom utiskivao eksplozivni prah u rupu pripremljenu za miniranje stijene.

Iznenadna iskra aktivirala je eksploziv, a šipka teška oko šest kilograma velikom mu je brzinom uletjela kroz lijevu stranu lica, prošla kroz prednji dio mozga i izašla kroz vrh lobanje. Prizor je izgledao kao nešto što niko ne može preživjeti. Šipka je od siline eksplozije odletjela nekoliko desetina metara, ali Gage navodno nije izgubio svijest.

Ubrzo nakon nesreće mogao je govoriti, a ljekara je dočekao sjedeći. Njegovo stanje ipak je bilo izuzetno teško. U danima nakon povrede razvila se ozbiljna infekcija i neko se vrijeme činilo da neće preživjeti. Zahvaljujući liječenju doktora Johna Martyna Harlowa, postepeno se oporavio.

"To više nije bio Gage"

Gage je ostao bez vida na lijevom oku, no mogao je hodati, govoriti i prisjećati se događaja. Veća promjena, prema Harlowu i ljudima iz njegove okoline, dogodila se u njegovom ponašanju. Prije nesreće smatrali su ga razumnim i organizovanim čovjekom. Poslije je navodno postao impulzivan, nestrpljiv i sklon ispadima.

Teško je slijedio planove i nije podnosio ograničenja, zbog čega mu bivši poslodavci nisu željeli vratiti odgovoran posao. Promjena je bila toliko izražena da su njegovi prijatelji govorili kako to "više nije Gage". Njegova povreda postala je jedan od najpoznatijih slučajeva u historiji neurologije jer je ljekarima pružila rani dokaz da prednji dijelovi mozga imaju važnu ulogu u ponašanju, planiranju i kontroli impulsa.

Kasniji život u Čileu

Ipak, savremeni istraživači upozoravaju da je dio priče tokom godina preuveličan. Nema pouzdanih dokaza za brojne tvrdnje da je postao nasilan ili potpuno nesposoban za normalan život. Gage je poslije godinama radio kao vozač poštanske kočije u Čileu, što je zahtijevalo odgovornost, snalaženje i brigu o konjima i putnicima.

To upućuje na mogućnost da se njegov mozak postepeno prilagodio povredi te da se dio izgubljenih sposobnosti vratio. Preminuo je 1860. godine nakon niza epileptičnih napada, gotovo 12 godina nakon nesreće. Imao je 36 godina. Njegova lobanja i šipka koja ju je probila danas se čuvaju u Warrenovom anatomskom muzeju Medicinskog fakulteta Univerziteta Harvard. Slučaj Phineasa Gagea ostao je nevjerovatna priča o preživljavanju, ali i važan podsjetnik na to koliko povreda mozga može promijeniti ljudsko ponašanje.

Izvor: Dnevno.hr