Danas, dok listate objave na društvenim mrežama, vjerovatno nailazite na ozbiljna upozorenja da previše popustljiv pristup regulisanju hrane može dovesti do teških, pa čak i smrtonosnih oboljenja. Čak i "nevidljiva ruka tržišta" mora voditi računa o higijeni prije nego što se bavi proizvodnjom hrane, prenosi Telegraf.rs.

Istovremeno, na drugoj društvenoj mreži koju više ne koristite, ali još niste obrisali nalog, možda imate onu jednu tetku koja uporno objavljuje upozorenja da ove jeseni obavezno pregledate slatkiše koje djeca dobiju za rođendan ili Noć vještica, jer je čula da će neko navodno trovati bombone.

Na prvi pogled, ove dvije teme djeluju potpuno različito. Međutim, obje vode porijeklo od istog događaja starog više od jednog i po vijeka. I ozbiljna regulativa u oblasti bezbjednosti hrane i brojne paranoične priče mogu se povezati s jednom tragedijom - trovanjem slatkišima u Bradfordu 1858. godine, prenosi portal Popular Mechanics.

Ova mračna priča upozorenja više podsjeća na jeftini viktorijanski horor-roman ili djelo Charlesa Dickensa nego na stvaran događaj. Tome doprinosi i nadimak njenog glavnog aktera, prodavca slatkiša "Humbug Billyja". Njegovo pravo ime bilo je William Hardaker, a nadimak je dobio po vrsti bombona koje je prodavao, a koje su se zvale "humbug".

Recept koji je koštao mnoge živote

Ako riječ "humbug" poznajete samo iz čuvene rečenice iz romana "Božićna priča", to je razumljivo. Međutim, još od dvadesetih godina 19. vijeka "humbug" je označavao i vrstu kuhanih tvrdih bombona, koje bismo danas nazvali tvrdim karamelama.

Upravo one bile su među Hardakerovim najprodavanijim proizvodima. Tradicionalni recept podrazumijevao je miješanje vode, biljne gume i šećera u gustu masu koja bi se zatim osušila i očvrsnula. Najčešći ukus bio je nana, mada su u Australiji i nekim drugim krajevima postojale i varijante s anisom ili cimetom.

Hardaker nije sam proizvodio slatkiše. Kupovao ih je od proizvođača Josepha Neala, čija se radionica nalazila u Stone Streetu u Bradfordu, a zatim ih je prevozio na gradsku pijacu (Greenmarket), koja je kasnije bila poznata kao pijaca Kirkgate i zatvorena je u junu 2026. godine.

Tokom uobičajene proizvodnje, Neal je odstupao od tradicionalnog recepta. Pošto je šećer bio skup, primjenjivao je ono što bi se danas moglo uporediti s razblaživanjem uličnih droga sodom bikarbonom - dio šećera zamjenjivao je gipsom u prahu. Taj prah tada se nazivao "daft". Danas ga poznajemo kao gips, odnosno pariški gips.

Tokom sedmice koja je prethodila pijaci održanoj u subotu, 30. oktobra 1858. godine, Neal je trebalo da napravi novu turu "humbug" bombona za Hardakera. Međutim, ostao je pri kraju zaliha "dafta" na koji se oslanjao u proizvodnji. Ono što je uslijedilo bila je serija pogrešno prenesenih informacija koja je na kraju imala smrtonosne posljedice.

Neal je zamolio jednog svog podstanara da pređe otprilike osam kilometara do apotekara od koga bi nabavio potreban gips. Da je Neal sam otišao, možda bi primijetio da apotekar, Charles Hodgson, nije tamo i da je dozvolio svom šegrtu, Williamu Goddardu, da upravlja radnjom umjesto njega. To bi možda navelo Neala da se zamisli, ali podstanar nije razlikovao jednog čovjeka od drugog, i na kraju krajeva, jedan je bio podjednako dobar kao i drugi.

Vjerovatno je ovo bio isti način razmišljanja koji je William Goddard primijenio kada je, da bi ispunio zahtjev podstanara za 12 funti droga, ušao u zadnji dio apotekarske radnje i pronašao, prema BBC-ju, "dva neobilježena bureta bijelog praha u sobi". Jedan lažni šećer bio je podjednako dobar kao i drugi.

Problem je, naravno, bio u tome što su ova dva bureta sadržavala veoma različite prahove - "jedno je sadržavalo bezopasan daft, a drugo otrovni arsen". Istine radi, "tada nisu znali da je to otrov". Iako je arsen bio komponenta u mnogim aspektima viktorijanskog života, od svijeća do boja, zemlja je bila dobro svjesna njegovog smrtonosnog potencijala.

Zakon koji nije spriječio tragediju

Samo nekoliko godina prije nego što je Goddard napravio svoju užasnu grešku, Parlament je usvojio zakon u nadi da će obuzdati smrtne slučajeve povezane s arsenom. Zakon o arsenu iz 1851. godine bio je pokušaj da se reguliše prodaja arsena kako bi se spriječila njegova kupovina za ubilačke svrhe.

"Svaka osoba koja proda bilo koji arsen mora odmah", navodio je zakon, "i prije isporuke tog arsena kupcu, unijeti ili naložiti da se unese na pravedan i redovan način u knjigu ili knjige koje će ta osoba čuvati u tu svrhu."

Prodavac je morao voditi pisanu evidenciju o svima onima koji su od njih kupili arsen. Čak i tada, nisu mogli tek tako prodati bilo kome:

"Nijedna osoba ne smije prodati arsen bilo kojoj osobi koja je nepoznata osobi koja prodaje takav arsen, osim ako se prodaja ne izvrši u prisustvu svjedoka koji je poznat osobi koja prodaje arsen, i kome je kupac poznat, i koji potpiše svoje ime, zajedno sa svojim mjestom prebivališta, na takvim unosima, prije isporuke arsena kupcu, i nijedna osoba ne smije prodati arsen bilo kojoj osobi osim punoljetnoj osobi."

Problem je bio u tome što ovaj zakon nije regulisao ko može obavljati prodaju. Viktorijanska Britanija nije imala definiciju farmaceuta. I tako su apotekari poput Charlesa Hodgsona mogli slobodno držati arsen u svom inventaru, što je ljudima poput Williama Goddarda omogućilo da pogrešno zamijene taj arsen za gips, koji bi Joseph Neal dobijao od svog podstanara i pokušavao prodati kao šećer koji bi pretvorio u bombone koje bi prodavao Williamu "Humbug Billyju" Hardakeru.

Nakon što je ova posebna serija slatkiša napravljena, Hardaker je imao priliku da sve obustavi. Kada je stigao da pokupi bombone 30. oktobra 1858. godine, primijetio je da su drugačije nijanse nego obično. Ali Neal ga je uvjerio da su u redu, da je i sam probao neke i da su imali podjednako dobar ukus (Neal nije pripisao snažno povraćanje koje je kasnije doživio slatkišima).

Ipak, Hardaker nije bio zadovoljan. Tamnija nijansa ukazivala je na to da je proizvod neispravan. Stoga nije htio otići s njima - barem ne po punoj cijeni. Pregovarao je o popustu s Nealom, i pošto je obezbijedio nešto dodatnog novca da vrati u džep, "Humbug Billy" je odnio svoje slatkiše na pijacu, gdje su se prodavali, kao i obično, kao ludi.

Sljedećeg dana, 31. oktobra, dječaci su počeli umirati. Joseph Scott (14), Elijah Wright (9), Orlando Baron (5), John Henry Baron (2) - svi su bili mrtvi ili su umirali baš kada su ljekari stigli.

Neki od bradfordskih ljekara okrivili su bolest, ali jedan, dr. John Henry Bell, posumnjao je na trovanje. Kada je utvrdio da je porodica Baron, kojoj je bilo loše, od odraslih do djece, također konzumirala slatkiš kupljen prethodnog dana na Greenmarketu, dr. Bell je zapravo testirao slatkiš postupkom poznatim kao Reinschov test, koji uključuje "zagrijavanje uzorka bakarnim trakama". Test je potvrdio najgoru sumnju dr. Bella.

Svako ko je konzumirao slatkiše iz te serije bio je izložen opasnom, a moguće i fatalnom nivou arsena. Do 4. novembra, broj mrtvih dostigao je 18, a broj onih koji su se razboljeli bilo je nemoguće izračunati. Kada ga je policija ispitivala, "Humbug Billy" je procijenio da je samo tog dana prodao otprilike hiljadu slatkiša.

Bradford Observer je to nazvao "najstrašnijom nesrećom koja je možda ikada zadesila okrug... šireći patnju, tugu i jad".

Savremeni stručnjaci koje je konsultovao BBC priznaju da, iako je zvaničan broj umrlih bio 20, s oko 200 onih koji su se razboljeli ali su preživjeli, stvaran broj pogođenih ljudi mogao je biti mnogo veći, pa čak i van granica Bradforda, "jer su slatkiši pronađeni i u Leedsu i čak do Boltona".

Policija je na kraju pratila izvor arsena i uhapsila asistenta, Goddarda, koji je prodao prah. Zatim su uhapsili Hodgsona, iz čije je prodavnice arsen prodat. Neal je pokušao pobjeći od vlasti kada su krenuli za njim, ali je na kraju i on uhvaćen i uhapšen.

Trojica muškaraca trebalo je da se sude za smrt 20 ljudi, od kojih su mnogi bila djeca, neki od njih stari samo 17 mjeseci.

Pojavivši se pred sudijom baronom Warrenom u decembru te godine, Warren je odmah utvrdio da nema slučaja protiv Neala, jer nije bio tamo zbog kupovine, i pustio ga je na slobodu. Sudija je potom utvrdio da nema slučaja ni protiv Goddarda, koji je bio samo šegrt koji je služio svom gospodaru, pa je i on pušten. Na kraju, samo je Hodgson trebalo da se sudi, i čak i tada, usred postupka, sudija je utvrdio da nema slučaja ni protiv njega, i pustio ga na slobodu.

Nakon incidenta uslijedilo je negodovanje javnosti, i to se ispostavilo kao prelivena čaša kada je riječ o propisima o hrani i lijekovima u Britaniji. Više od 30 godina aktivisti i stručnjaci lupali su u bubanj za više standarde, ali je bio potreban ovaj gnusni nemar da pokrene stvari.

Trovanje slatkišima u Bradfordu odigralo je glavnu ulogu u usvajanju Zakona o falsifikovanju hrane ili pića iz 1860. godine, kao i Zakona o apotekama iz 1868. godine, kojim su utvrđeni kriteriji za kvalifikovane farmaceute koji su mogli učestvovati u prodaji otrova poput arsena.

"Humbug Billy", proizvođač slatkiša s Dickensovim imenom koji je nenamjerno ubio 20 ljudi, nije izašao iz incidenta nepovrijeđen. Konzumiranje jednog od njegovih slatkiša izazvalo je paralizu polovine njegovog tijela. Umro je 1866. godine i bio je sahranjen u neobilježenom grobu koji neće biti pronađen sve do marta ove godine.

Incident je ovjekovječen u jezivoj satiričnoj slici objavljenoj na stranicama časopisa Punch. Slika, pod nazivom "Veliki proizvođač pastila. Nagovještaj paterfamiliasu", prikazuje skelet koji miješa lonac prevare, s posudom gipsa s jedne strane i posudom arsena s druge.

Tu jezivu sliku nacrtao je umjetnik John Leech, čovjek najpoznatiji po stvaranju omiljenih originalnih ilustracija za priču Charlesa Dickensa "Božićna priča".