Piše: SENAD AVDIĆ

Znači li ikome danas ime Duško Erceg? Po čemu bismo ga, eventualno, trebali pamtiti? Budite bez brige, ako je odgovor negativan, i ovaj mu je novinar ime tek uz pomoć opcije „zovi prijatelja“ nakon nekoliko decenija ponovo „tek onomad čuo“.

A nije tako bilo prije nešto manje od trideset godina. U rano proljeće 1998. godine Erceg je bio medijska zvijezda nepojmljivih razmjera. Stigao je tih dana u Sarajevo kao (navodno-politički) zatvorenik iz Srbije. Oko njegovog dolaska su se plele nevjerovatno komplicirane i još teže, teško provjerive priče. Navodno ga je u Srbiji preuzela i u efikasnoj, top-secret operaciji u Bosnu i Hercegovinu prebacila tajna bošnjačka policija. Prethodno je nekim, također neobjašnjivim, kanalima (Internet je tih godina bio privilegija uskog kruga povlaštenih u koje svakako nisu spadali zatvorenici) obavijestio vlasti u Sarajevu da ima dragocjene, senzacionalne informacije o bošnjačkim zatvorenicima, mnogo njih, u srbijanskom zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

POD SILAJDŽIĆEVOM ZAŠTITOM

Navodno je cijelom tom složenom operacijom i njegovom medijskom promocijom u ime vlasti u Sarajevu rukovodio Haris Silajdžić, tada kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH. „Krunskom svjedoku“ Ercegu u glavnom gradu BiH osiguran je luksuzan smještaj i VIP tretman u jednom  hotelu. Redovi pred njegovim apartmanom tih su dana bili svakodnevni i dugački. Erceg je u audijenciju primao domaće i strane delegacije, istraživače ratnih zločina, brojne novinare koji su  „kampirali“  ispred njegovog „sjedišta“ nestrpljivo čekajući da on odvoji malo svog dragocjenog vremena i za njih. „U zatvoru Sremska Mitrovica proveo sam otprilike šest godina“, ponavljao je Erceg, objašnjavajući da je u „srpske zatvore“ stigao tokom rata u Hrvatskoj kao pripadnik Zbora narodne garde.  Iako je, kako je tvrdio, većinu zatvorske kazne proveo u izolaciji, ipak je mogao saznati i vidjeti da se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, pored Hrvata i Albanaca nalazi i određen broj Muslimana „koji su uhićeni 1992. godine na teritoriju Brčkog, Miljevine i okoline Sarajeva“.

Za novinare, domaće i strane, Duško Erceg je imao različite informacije i drugačije brojke navodnih  zarobljenika u Sremskoj Mitrovici, od nekoliko desetina, do više stotina, tvrdio je, među kojima značajan broj njih uhapšen nakon pada Srebrenice. Tvrdio je i da mu je poznato  da je zatvor u kojem je boravio tek jedan u nizu kazamata u Srbiji u kojima su zatočeni ljudi iz Bosne i Hercegovine, pogotovo Bošnjaci iz Srebrenice. Ponovimo, sve se ovo dešava u martu 1998.godine, kada se hiljade Bošnjaka iz silom okupirane enklave i dalje vode kao „nestale osobe“, a ne kao žrtve masovnog zločina-genocida. Stjecao se dojam da je Ercegovo svjedočenje odgovaralo svima koji su se plašili napokon suočiti sa užasom istine o onome što se u Srebrenici dešavalo u drugoj polovini jula 1995.godine.  „Nova nada za obitelji nestalih“,  jedan je od brojnih naslova objavljenih tih dana na temelju svjedočenja Duška Ercega.

(Tih su mjeseci na ozbiljnim mjestima operisalo i informacijama hiljadama srebreničkih muškaraca koji kao robovi srpskog režima  rade u rudniku u Kosovskoj Mitrovici. Sjetit ćemo se da u fantazmagoričnoj sceni u filmu „Gori vatra“ otac Zaim (Bogdan Diklić) putuje na Kosovo u potrazi za sinom Adnanom (Feđa Štukan) nestalim tokom rata u Bosni i Hercegovini.)

Svjedočenje Duška Ercega, koje je bilo teško provjeriti, a niko se nije ni trudio posumnjati u njegovu autentičnost, stigle su ubrzo do najvišeg mjesta u međunarodnoj nomenklaturi.  Muhamed Šaćirbegović, tadašnji ambasador BiH u Ujedinjenim narodima, obratio se Vijeću sigurnosti UN-a sa tvrdnjom da vlasti u Sarajevu posjeduju vjerodostojna svjedočenja o tome da se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici  nalazi 40-50 Bošnjaka zarobljenih nakon pada Srebrenice i zatražio od međunarodne zajednice da pokrene ozbiljnu istragu u vezi sa ovim informacijama.

Uslijedile su oštre reakcije i  energični demantiji iz Srbije. Šaćirbegovićeve tvrdnje odbacili su predstavnici tamošnjeg pravosuđa, upravnici zatvora, predstavnici Crvenog križa.

Cijelu ovu  priču zatvorio je onaj ko je je i otvorio: Duško Erceg. On je tokom jednog od brojnih intervjua kojeg je davao u studiju jedne strane televizijske kuće  u Sarajevu iz torbe njihove lokalne zaposlenice, dok nje nije bilo u ofisu, ukrao novčanik sa nemalom količinom para. Kratko se zadržao u bijegu: uhapsili su ga isti oni policajci koji su ga prethodnih nedjelja osiguravali kao „važnog svjedoka“. Šta se dalje sa njim dešavalo nije poznato, niti je ikome, političarima, medijima, policiji  bilo u interesu da priznaju da ih je jedan prepredeni manipulant namagarčio i posramio.

Dugo se za Duška Ercega ništa nije čulo, punih deset godina, a onda se 2008. javio medijima i pravosuđu Hrvatske sa ekskluzivnim saznanjima „iz prve ruke“ o ubicama novinara Ive Pukanića koji je stradao u mafijaškom atentatu te godine. Ercegova adresa sa koje je komunicirao ponovo je bio zatvor u Sremskoj Mitrovici gdje su ga, tvrdio je,  smjestile vlasti Srbije zbog toga što je,  „sudjelovao u potjeri za Radovanom Karadžićem“. 

ZAKAŠNJELA SJEĆANJA SLOVENAČKOG ŠPIJUNA

Može li se ustanoviti postojanje izvjesne podudarnosti u slučaju Duška Ercega, sa jedne,  i glavnog naratora u dukumentarnom filma „Sarajevo Safari“ koji već nekoliko godina zaokuplja pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, regionu i Evropi, sa druge strane? Donekle se ta dva slučaja preklapaju jer u oba imamo osobe koje svjedoče o nepoznatim, zapanjujućim, traumatičnim događajima iz ratnog i poratnog razdoblja u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju.

I jednom i drugom  je većinska javnost bespogovorno, nekritički vjeruje. No, postoji i bitna razlika: Erceg je svoje maštovite laži sipao u medije ne skrivajući identitet, prošlost,  biografiju, dok u filmu „Sarajevo Safari“ imamo posla sa anonimnim naratorom, zaštićenim svim mogućim tehničkim rekvizitima i sigurnosnim  mjerama. O njemu, naratoru, gledatelj zna samo ono što on i autori filma žele da se zna, pa gledatelju ostaje na da mu  „na lijepe oči“ povjeruje, ili odbaci njegova  „otkrića“. Ta anonimnost  sama po sebi umanjuje, ili dovodi u ozbiljnu sumnju njegov kredibilitet i vjerodostojnost. No, tokom svih ovih godina te sumnje, opreza te vrste u javnom prostoru  uglavnom nije bilo.

Odmah da kažem: nisam čitao knjige talijanskog novinara Ezia Gavazenia, niti hrvatskog „autora“ Domagoja Margetića koje su se bavile ovim slučajem. Ne smatram to limitirajućim hendikepom za ovaj tekst, budući da su i jedna i druga zapravo derivirane  iz svjedočenja naratora iz filma „Sarajevo safari“ i naknadno „obogaćene“ nesputanom autorskom maštom i  kreativnim izmišljotinama. Sasvim je dovoljno za razumijevanje njihove relevantnosti ono što je o tim knjigama i njihovim piscima istražio i objavio Michael Martens u seriji tekstova u njemačkom „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“.

Šta, dakle,  znamo o naratoru čije svjedočenje čini kičmu dokumentarca „Sarajevo safari“ prikazanog prije tri godine? Najprije, da je riječ o  Slovencu koji je završio visoke državne škole u Beogradu. Iako on to izričito ne  navodi, može se pretpostaviti da je riječ o Vojnoj akademiji. U godinama uoči rata on je bio angažiran u lokalnom slovenačkom obavještajno-sigurnosnom aparatu, sve do 1991.godine. Tada ga vrbuje (opet, naravno,  neimenovana) američka obavještajna agencija i usmjerava ga da prikuplja informacije u ratom zahvaćenim dijelovima Jugoslavije, prije svega Bosne i Hercegovine. Na terenu će se predstavljati kao novinar, ne znamo koje i čije redakcije. Prilikom jedne njegove posjete Beogradu bivše kolege (srpski obavještajci), koji ne vide ništa sumnjivo, niti neobično u tome što je on promijenio poslodavca i zanimanje, nije dakle više obavještajac nego je novinar, upoznaju ga sa jednom od najvećih tajni (veliko)srpskog ratnog projekta-turističkim aranžmanima u kojima bogati stranci preko Beograda odlaze na sarajevsko ratište i plaćaju da bi se pridružili tamošnjim snajperističkim ubicama.  Beogradske „kolege“ mu velikodušno omogućuju putovanje helikopterom na Pale. Tamo  ga preuzimaju obavještajci Vojske RS i predusretljivo, domaćinski odvode na okupiranu Grbavicu da  posjetom snajperskim gnijezdima, sa kojih dejstvuju talijanski snajperisti osobno uvjeri u postojanje i funkcioniranje toga safari bestijarija.

Svjedok-narator u filmu govori da je u Sarajevu, među mnogobrojnim novinarima, bio poznat kao neko ko je stalno tokom rata dolazio i odlazio iz grada, a posebno  po slobodnom, ničim neometanom kretanju po svim dijelovima grada, uključujući okupirane Ilidži, Ilijašu, Palama. Do sada još niko iz novinarske zajednice ni tri godine nakon premijere filma, nije potvrdio da je neko takav tokom rata boravio među njima, a pogotovo da je „bio poznat“ po bilo čemu. Kako je ovih dana pisao Zoran Kusovac, jedan o najpouzdanijih izvještača, novinarski doajen iz rata u Bosni i Hercegovini, posebno iz Sarajeva novinari u ratu  nisu “ jedni drugima bili konkurencija, nego podrška, jer je samo iskrenom suradnjom moglo koliko-toliko smanjit rizike rada pod konstantnom vatrom…bili smo prijatelji i suborci,  ne tek kolege“. Kusovac u tekstu odbacuje, pa i ismijava ideju da je bilo ko od novinara, izvještača iz ratnog Sarajeva mogao biti onaj koji svjedoči u „Sarajevo safariju“. 

LJUBLJANSKO-SARAJEVSKI SCENARIO

Postoji veliki broj i drugih „rupa“, kontradiktornosti, labavih  konstrukcija u iskazima „glavnog junaka“ slovenačkog dokumentarca. Među najvećim je tvrdnja da su ga srpski obavještajci (iz Beograda i sa Pala) „počastili“ ovom monstruoznom pričom-ekskluzivom. Zataškavanje, prikrivanje, negiranje zločina bila je (i ostala o dana današnjeg) važna sastavnica djelovanja srpskog obavještajnog podzemlja. Vidjeli smo tokom višegodišnjeg suđenja u Haagu čelnicima srbijanske Državne bezbednosti  Jovici Stanišiću i Franku Simativoću sa kojom je količinom tajnovitosti, zaštićenosti i povjerljivosti izvođen njihov zločinački poduhvat, najprije u Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini i na koncu na Kosovu. Izdvojit ću primjer novinara Zorana Petrovića Piroćanca, suradnika najmanje dviju obavještajnih službi, koji je nakon okupacije Srebrenice ušao u taj grad u vozilu  sa pripadnicima MUP-a Republike Srpske. Video snimke na kojima se vide tijela desetina ubijenih Bošnjaka potom je prikazao u emisiji na jednoj privatnoj beogradskoj televizijskoj stanici. Isto večer policija je upala u redakciju te televizije i oduzela kompromitirajući materijal. Tužiteljstvo u Haagu je preko niza svjedoka dokazivalo da je naredbu za tu akciju izdalo rukovodstvo sa Pala, a Piroćanac je na više ročišta na suđenju Radovanu Karadžiću demantirao da ga je optuženi zvao, vrijeđao i  kritikovao zbog objavljivanja snimaka pobijenih Bošnjaka u Srebrenici. Dakle, ista struktura koja je naratoru, novinaru-obavještajcu, tobože otkrila svoju strogo čuvanu tajnu, „domaćem“ je ratnom huškaču Petroviću-Piroćancu zapušila usta i zabranila da svjedoči o zločinima u njezinom aranžmanu!?   

Režiser „Sarajevo safarija“ Miran Zupanič nije mnogo govorio o procesu nastanka filma, pa se stiče dojam da on u to nije dovoljno upućen, niti involviran. Ono što se o istorijatu nastanka filma  zna poznato je iz javnih istupa producenta Francija Zajca, poznatog slovenačkog filmskog radnika koji stoji iza brojnih uspješnih filmskih projekata nastalih u toj državi. Zajc je otkrio da je za postojanje zločinačkih ekskurzija  koje će kasnije dobiti filmski naslov „Sarajevo safari“ prvi put čuo tokom 1993.godine  kada je boravio u Sarajevu. On to piše u prigodnom autorskom tekstu napisanom za monografiju „Lav Bosanski-Knjiga o Hasanu Čengiću“ u čijem naslovu ističe da je „Hasan bio veliki zaljubljenik u umjetnost“. Zajc se prisjeća da je Čengića upoznao 1992. godine u Ljubljani na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

(Nastavit će se)