Dogodi se jednom u četiri godine, taman negdje pred izbore, kada se zvijezde i politički interesi naklone srećnicima, da jednu porodicu iz geografiji nepoznate vukojebine, božiji namjesnici na zemlji nagrade kućom i asfaltiranom cestom. Porodica se preziva Ilić, uščuperna kvota na globusu Vodice, a vrli dobrotvori Aca i Mile, piše u svojoj kolumni Armin Husić na portalu Plenum.ba.

Kora kruva u vinu:

Onomad na istoku bijaše dvočlana ili tročlana porodica, zavisi koga pitate, koja je tražeći svoje zanoćište, sa novorođenčetom u rukama, prenoćila u hladnoj štalici, na tvrdoj slamici i to samo zahvaljujući jedno zvijezdi lutalici koja se zadesila na nebu baš u trenutku kada su nebabojazni pastiri brojali oblake.

Dvije hilajde dvadeset i šest godina kasnije, dva pastira službenim limuzinama pređoše strmu makadamsku stazu, kad tamo na padini ugledaše skormno ognjište svoga stada. Iako se ni neba, a ni boga ne bojaše, posjedoše svoje guzice u avliju dobrog domaćina. Imena dobrotvora znadoše svi, no nesmjedoše ih baš uvijek izgovoriti, jer njihov je nadaleko poznati merhametluk sa sobom donio mnoge afere, pronevjere, ruševine i stradanja.

Ukažu se tako međ stadom povremeno i odaberu propisnu sirotinju kojoj će velikodušno pomoći. Zauzvrat ne traže ništa, osim da se pođahkad, na nevažnom komadu hartije zaokruže njihova imena. U tom se domaćin rastopi ne sluteći da će cijenu njegove sreće plaćati njegovi potomci, suseljani, buduću naraštaji, pa čak i on sam. Domaćin se zove Darko Ilić, ima petoro čeljadi, par kvadrata zemlje, skromnu kuću, slavski sto i bijeli stolnjak. I on je kao i pastiri iz vaviječnog mita o rođenju sina božijeg iznio pred goste koru kruva i bocu vina. Slučajno se na stolu zadesiše i suho meso, sokovi, sir, tanjiri, escajg. Red je bio da i mit makar malo uznapreduje, a i ne viđaju se u Vodicama kraj Šipova rajske blindirane kočije baš svaki dan.

Raspoloviše kruv, potegnuše vino i sa rukom u ruci omiljeni pastiri obećaše da će Darku Iliću napraviti kuću i prilazni put. Potom smazaše suhovinu i sireve, te da ih začuđeni pogledi osrećenih nisu preduhitrili pojeli bi i sto i stolnjak i tanjire i escajg. Punih stomaka, mirne duše i prljavih obraza napustiše Vodice, ostavljajući za sobom nemjerljivu sreću, kratkovidu toliko da ne vidi čak ni sopstvenu propast čiji su tvorci do prije minut žderali darove dobrog domaćina.

Tako su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik završili svoju putešestviju u zavičaj zla - selo Čipuljuć pored Bugojna. Usput su našli dovoljno vremena da uvrijede Bošnjake i zastraše prisutne enormnom količinom naoružanih policajaca. Stvarnu svrhu ove posjete rodnom kraju predsjednika Srbije znaju samo on i njegov prekodrinski pobratim. Shodno metodi kruha i igara ubacili su biserne klikere u svinjac, puštajući da uzavrela masa zaigra.

Kada bi šipovljanski Srbi ili bugojanski Bošnjaci bili dovoljno pronicljivi da uvide stvarni potencijal ove posjete dvojice srpskih ajana, mogla bi se od Čiupuljića i Vodica napraviti slična atrakcija poput Bogorodice u Međugorju. Iz svih budžaka kugle zemaljske dolazili su hodčasnicu da iskažu poštovanje i privrženost radikalskom snajperisti, šampionu obojene revolucije i njegovom domaćinu laktaškom šverceru, ocu i očuhu novovremene srpske propasti.

Da bi posjeta bila potpuna, a njihov kultivisani imidž ljudi iz naroda, za narod i što je najvažnije od naroda, morali su da se posluže brzopoteznim humanitarnim radom. Jedan telefonski poziv bio je dovoljan da porodica Ilić dobije sve što im treba. Vašarska politika ne bi bila potpuna bez sjela u duhu svetosavlja, ali i pojavljivanja Zmaja od Šipova. Nakon tog susreta hodočašće Ace i Mileta bilo je kompletirano.

Sve ono najgore što mentalitet primitivizma može da ponudi bačeno je pred stado, a šira javnost je iznova mogla da se uvjeri da i nije zaslužila ništa bolje.