Malo je ljudi u Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije koji se ne sjećaju vremena kada se vikendom odlazilo u Trst u kupovinu. Danas su takva putovanja uglavnom stvar prošlosti, ali Ponte Rosso i dalje kod mnogih bude uspomene na italijanske farmerke, kafu, obuću i osjećaj da se ulazi u neki drugačiji svijet, piše Dnevno.hr.

Jednu takvu uspomenu na Facebooku je podijelio Milan Jovanović, prisjećajući se prvog samostalnog odlaska u Trst kada je imao samo 16 godina.

"Sjećam se da sam sa 16 godina izmolio novac od oca i majke, sjeo u voz i otišao u Trst po farmerke i kafu. Dobiješ nešto njemačkih maraka, hiljadu savjeta da paziš na pasoš i novac, i pravac Ponte Rosso", napisao je Jovanović.

Dodao je da danas svog sina u tim godinama ne bi pustio na slično putovanje bez telefona i brojnih mjera opreza.

Trst je bio prozor u svijet

Jovanović je istakao da je Trst generacijama koje su odrastale tokom osamdesetih godina predstavljao mnogo više od obične kupovine.

"Danas je teško objasniti mlađima šta je Trst značio nama koji smo odrastali osamdesetih. To nije bio običan odlazak u kupovinu. To je bio prozor u svijet", naveo je.

Putnici bi izlazili na stanici Trieste Centrale, na Piazza della Libertà, a zatim zajedno sa stotinama drugih ljudi iz Jugoslavije pješačili prema Ponte Rossu.

"Nije ti trebala karta. Samo pratiš kolonu Jugoslavena s kesama u rukama. Nije bilo šanse da se izgubiš. To je bila jugoslavenska šoping-šetnica", opisao je Jovanović.

Prisjetio se i anegdote s ocem, koji mu je za put dao 1.000 njemačkih maraka, uz jasnu poruku da potroši samo 200, a vrati 800 maraka.

"Naravno da sam gotovo sve potrošio. Vratio sam 200, a potrošio 800. Kupio sam odlične cipele od brušene kože, Versace parfem i Trussardi majice. Posljednjih 200 maraka potrošio sam roditeljima na kafu i videokasete", napisao je.

Dodao je da mu je otac taj događaj prebacivao gotovo godinu dana, ali da njemu tada nije bilo važno jer je, kako kaže, "mirisao najbolje i bio odjeven kao Italijan".

Trst je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio svojevrsna robna kuća cijele Jugoslavije. Hiljade ljudi stizale su vozovima, autobusima i automobilima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Niša i brojnih drugih gradova.

Najveće gužve bile su upravo na Ponte Rossu, gdje se kupovalo gotovo sve. Mladi su tražili farmerke Levi's i Rifle, žene obuću i torbe, a muškarci kafu, piće i tehničku robu.

Ponte Rosso u prijevodu znači Crveni most. Prvi most preko Velikog kanala izgrađen je još 1756. godine od drveta, a cijelo područje oko njega, poznato kao Borgo Teresiano, s vremenom je postalo trgovačko središte Trsta.

"Nas tada historija nije previše zanimala. Zanimala nas je roba", napisao je Jovanović.

Subotom je grad bio prepun

Prema njegovim riječima, Trst je subotom bio preplavljen kupcima iz Jugoslavije. Organizovani su vikend-izleti, a govorilo se da je u jednom danu dolazilo i više od 100.000 ljudi.

Većina nije ostajala prenoćiti niti obilazila turističke znamenitosti. Cilj je bio kupiti što više robe po što nižoj cijeni i vratiti se kući istog dana.

Jovanović tvrdi da su pojedini trgovci brzo naučili srpskohrvatski jezik jer su kupci iz Jugoslavije činili veliki dio njihovog prometa. Istovremeno, dio lokalnog stanovništva nije s oduševljenjem gledao na velike vikend-gužve.

Podsjetio je da je ovakav oblik prekogranične trgovine počeo nakon Udinskog sporazuma krajem pedesetih godina, kojim je stanovnicima pograničnih područja olakšan prelazak granice.

Pravi procvat uslijedio je tokom šezdesetih godina, kada su građani Jugoslavije relativno lako dobijali pasoše i bez viza putovali u veliki dio Evrope. Mnogi su upravo u Trstu prvi put osjetili ono što su smatrali daškom Zapada.

Broj kupaca počeo je opadati krajem osamdesetih godina zbog mjera kojima se pokušavalo ograničiti trošenje deviza u inostranstvu. Ratovi devedesetih i kasnije promjene graničnih režima označili su kraj jedne epohe.

"Danas na Ponte Rossu više nema onih štandova, gužve i cjenkanja. Prodaje se uglavnom cvijeće. Trg je ljepše uređen nego nekada, ali više nema onaj duh zbog kojeg je svake subote izgledalo kao da se pola Jugoslavije preselilo u Trst", napisao je Jovanović.

Dodao je da se danas, kada pomisli na Trst, ne sjeti prvo farmerki, sandala, videokaseta ili kafe, već uzbuđenja koje je pratilo putovanje.

"Sjetim se onog osjećaja da sjedneš u voz i ideš nekamo gdje ti se činilo da počinje neki drugi, veći svijet. Mislim da nam upravo taj osjećaj danas najviše nedostaje", zaključio je.

Njegova objava izazvala je veliki broj komentara ljudi koji su i sami godinama odlazili u Trst.

Ivana, jedna od korisnica Facebooka, prisjetila se da su kupci iz Jugoslavije dolazili sa zarađenim i ušteđenim novcem kako bi kupili stvari kojih kod kuće nije bilo. Navela je i da je dio trgovaca i lokalnog stanovništva prema njima bio neprijatan.

Drugi korisnik, također po imenu Milan, opisao je svoje prvo putovanje u Trst u ljeto 1979. godine, kada je imao 16 godina i radio preko omladinske zadruge.

Naveo je da je voz bio toliko prepun da su pojedini putnici sjedili i u toaletu. Kupio je kafu za roditelje, poklone za sestru i nešto odjeće za sebe, a na povratku ga je dočekala ista gužva i veliki broj torbi punih robe.

Davor se prisjetio putovanja početkom devedesetih godina, kada je iz Zagreba krenuo noćnim autobusom s njemačkim markama i spiskom gramofonskih ploča koje je trebao kupiti prijatelju.

Na povratku je autobus bio pun velikih vreća s tekstilom. Jedna žena zamolila ga je da zbog carinske kontrole ponese dvije njene vreće, što ga je navelo na razmišljanje da je takva trgovina mnogim porodicama omogućavala školovanje djece i lakši život.

Đorđe je podsjetio da je Trst kasnije djelimično zamijenila Kapalı čaršija u Istanbulu, ali da je kvalitet robe često bio slabiji.

Prisjetio se ljudi koji su i po dva puta sedmično odlazili u Trst po ribolovni pribor, kao i nekada popularnih šuškavaca, plastičnih polica za televizore i lutaka koje su izgovarale riječ "mama".

Izvor: Dnevno.hr