Politički dužnosnici iz bh. entiteta Republika Srpska i susjedne Srbije, uključujući Željku Cvijanović, članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, operaciju „Oluja” redovito karakteriziraju kao „zločinačku akciju” i „najveće etničko čišćenje nakon Drugog svjetskog rata”. Ovaj se narativ fokusira isključivo na civilne žrtve, spaljenu imovinu i egzodus više od 200.000 Srba, zanemarujući vojni kontekst pobune protiv hrvatske države i prethodne zločine nad nesrpskim stanovništvom na tom području.

Dana 4. kolovoza 1995. godine u 16:45 sati, Milan Martić je, uz supotpis komandanta Glavnog štaba SVK generala Mile Mrkšića, službeno potpisao Odluku o evakuaciji civilnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.

U naredbi se navodi da se evakuacija provodi „zbog planski organizirane crnogorske i ustaške agresije” kako bi se stanovništvo sklonilo prema bh. entitetu Republici Srpskoj i SR Jugoslaviji.

Ova odluka donesena je planski kako bi se povlačenjem civila povukla i vojska, ali i kako bi se spriječio ostanak Srba pod hrvatskom vlašću.

Ta je naredba bila ključni dokaz u Haagu koji je potvrdio da hrvatska vojska nije primarno protjerala stanovništvo, već da je ono organizirano napustilo područje po nalogu vlastitog vodstva prije dolaska hrvatskih snaga.

MILAN MARTIĆ I RADOVAN KARADŽIĆ, PRESUĐENI RATNI ZLOČINCI

Političari poput Željke Cvijanović u svojim istupima svjesno izostavljaju postojanje ove Martićeve naredbe, kao i činjenicu da su hrvatske vlasti preko radio stanica pozivale civilno stanovništvo da ostane u svojim domovima garantirajući im sigurnost. Izostavljanje ovih dokumenata služi zadržavanju jednostranog političkog narativa o isključivoj krivnji hrvatske strane za egzodus stanovništva.

MOJ MILANE, POBRATIME MIO

Suci Međunarodnog suda su osudili Milana Martića, bivšeg političkog vođu hrvatskih Srba, na 35 godina zatvora za zločine počinjene u ranim devedesetim godinama protiv Hrvata i drugih nesrba u Hrvatskoj. 

Martić je osuđen po 16 točaka optužnice za djela koja uključuju progone, ubojstva, mučenje, deportaciju, napade na civile, bezobzirno razaranje civilnih područja i druge zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnih zakona i običaja. Oslobođen je krivnje po jednoj točki optužnice kojom je bio optužen za istrebljenje.

Između 1991. i 1995., Martić je bio na položajima ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i predsjednika samoproglašene "Srpske Autonomne Oblasti Krajina" (SAO Krajina), koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Zaključeno je da je tijekom tog razdoblja sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u koji je bio uključen i Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države putem počinjena široko rasprostranjene i sustavne kampanje zločina protiv nesrba koji su živjeli u područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su trebala postati dijelom takve države.

Raspravno vijeće je zaključilo da su, između ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić, i kapetan Dragan Vasiljković sudjelovali u promidžbi zajedničkog zločinačkog cilja udruženog zločinačkog pothvata.

"PREDSJEDNIČE, ŠTA DA RADIM"?

General takozvane Srpske vojske Krajine (SVK) Milisav Sekulić u svojim je kasnijim istupima i analizama izravno potvrdio da je Milan Martić panično zvao Beograd tražeći bilo kakvu vojnu pomoć. Prema Sekulićevim riječima, Martić je molio Miloševića da barem pošalje avione koji bi nadletjeli Zagreb kako bi uplašili hrvatske snage.

Milošević je to hladno odbio, a kada ga je očajni Martić pitao: "Gospodine predsjedniče, pa šta ja da radim?", Milošević mu je izravno odgovorio: "Ubij se!"

Raspravno je vijeće utvrdilo da je Martić imao apsolutnu vlast nad Ministarstvom unutarnjih poslova, a kao predsjednik RSK, imao je kontrolu nad oružanim snagama RSK. U tom svojstvu, Martić je imao obvezu spriječiti počinjenje zločina ili kazniti počinitelje, a umjesto toga zloupotrijebio je svoje položaje i poticao atmosferu u kojoj je nesrpsko stanovništvo bilo podvrgnuto rasprostranjenim i sustavnim zločinima.

Uz to, Martić je osuđen zbog toga što je naredio raketne napade na središte Zagreba 2. i 3. svibnja 1995., u kojima je sedmero ljudi poginulo, a više od 200 je ranjeno. U nekoliko izjava za medije Martić je priznao da je naredio te napade. U radijskom intervjuu 5. svibnja 1995., izjavio je: "Tu sam naredbu izdao ja lično, za odmazdu Franji Tuđmanu i njegovom štabu za naredbu koju je izdao da se izvrši agresija na zapadnu Slavoniju."

Raspravno je vijeće utvrdilo da je većina kaznenih djela za koja je Milan Martić proglašen krivim počinjena protiv starijih osoba, osoba koje su držane u zatočeništvu i protiv civila. Prilikom odmjeravanja kazne, Vijeće je uzelo u obzir posljedice koje su ta kaznena djela imale na žrtve i njihove obitelji i konstatiralo da je praktički cjelokupno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo protjerano s područja pod Martićevom kontrolom. Raspravno je vijeće posebno istaknulo strašne povrede i tešku patnju koji su naneseni civilima kao posljedica neselektivnih napada na Zagreb, a koje je Martić naredio.

Raspravno je vijeće konstatiralo da je Martić sedam godina bježao pred pravdom znajući da je protiv njega podignuta optužnica. S obzirom na to, Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne pridalo minimalnu težinu činjenici da se 2002. dobrovoljno predao.

ODBIJEN ZAHTJEV ZA PUŠTANJE NA SLOBODU

Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Haagu odbio je zahtjev ratnog zločinca Milana Martića za prijevremeno puštanje na slobodu.

U obrazloženju se kaže da je Martić formalno stekao uvjet da bude razmatran njegov zahtjev za prevremeno puštanje na slobodu, nakon što je odslužio dvije trećine kazne od 35 godina zatvora.

No, ističe se da postoje faktori koji ne idu u prilog tome, kako što su izuzetno visoka težina krivičnih djela za koja je osuđen i izostanak dokaza o rehabilitaciji.

Sud je u odluci naveo i da Martić tokom izdržavanja kazne nije pokazao kritičko preispitivanje svojih djela, niti je izrazio žaljenje prema žrtvama, već se i dalje predstavlja kao politički zatvorenik.

Također su uzeti u obzir stavovi tužilaštva, udruženja žrtava i procjene o mogućem negativnom utjecaju njegovog puštanja na slobodu.

Zaključeno je i da ne postoje ni zdravstveni niti drugi humanitarni razlozi koji bi opravdali prijevremeno puštanje, zbog čega je zahtjev za puštanje na slobodu u cijelosti odbijen.

(M.I.)