PIŠE: SENAD AVDIĆ

Producent Franci Zajc u citiranom tekstu navodi da su on  i Hasan Čengić za vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini osnovali dvije vlastite producentske kuće i snimili pet dokumentarnih filmova. „Te filmove je Hasan nosio prijateljima Bosne“, otkriva Zajc. Sa Čengićem, piše dalje, on nije bio samo u poslovnim odnosima, vremenom su postali bliski prijatelji. „Kad god bih dolazio u tu kuću (u kojoj je Hasan Čengić tokom rata stolovao u Zagrebu, op. S.A.) morao bih uvijek pored njega da sjedim…“

KADA HASAN REŽIRA, A FAHIRA ČITA

Kakvim su se dokumentarističko-filmskim postupkom on i Čengić koristili u procesu pravljenja filmova, Zajc ilustrira jednom, kako je on tretira, „anegdotom“. Tokom rata je iz Sarajeva u Ljubljanu stigao Šahin Šišić Šile, poznati  snimatelj i autor prije rata zapaženih i nagrađivanih dokumentaraca. Šišić je tokom prve dvije ratne godine u Sarajevu snimio stotine sati filmskog materijala o razaranju grada, stradanju njegovih stanovnika, životu pod opsadom... Od dijela snimljene filmske građe sklopio je film naslovljen „Rat u Bosni“. Ko imalo poznaje njegov filmski jezik (iz predratnog filma „Margina88“, nagrađenog u Cannesu, pored ostalog, ili ratnog „Planeta Sarajevo“) zna da Šišić govori slikama, živim, upečatljivim, a ne tekstom. Hasanu Čengiću se, međutim, njegov film nije dopao jer u njemu nije bilo teksta. Šišić, piše Zajc, „umjetnik kao umjetnik nije htio dodavati tekst“ uz objašnjenje: „Ja sam autor, ja stojim iza toga, neću mijenjati ništa“. No, to nije pokolebalo beskompromisno upornog Čengića, već je on sam napisao prateći tekst uz film, kojeg je u studiju pročitala njegova supruga, novinarka Fahira Fejzić. „Fascinantna je bila i Fahirina inteligencija kako je ona čitala tekst na više jezika“, zaključuje Zajc. On u toj „anegdoti“ ne uočava ništa problematično, niti mu je sporno to što neko neovlašteno, bahato intervenira u tuđe umjetničko djelo, skrnavi autorski integritet i pravi od filma nešto na šta sam autor prethodno nije pristao. To jeste, što od autorskog, autentičnog  umjetničkog čina pravi plošni propagandistički film kojeg će, kako je otkrio, „nositi prijateljima Bosne“.

Za to vrijeme, dok producentski dvojac Zajc-Čengić snima filmove u Sloveniji i distribuira ih „prijateljima Bosne“ desetine filmskih autora u opkoljenom Sarajevu (Ademir Kenović, Vesna Ljubić, Benjamin Filipović, Bato Čengić, Srđan Vuletić, Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Jasmin Duraković…) prave filmove od kojih će neki na najvećom svjetskim festivalima (Cannes, Berlin, Venecija) svjedočiti o tragediji koju njihov grad, građani i država proživljavaju.

Kako su ratni propagandistički dokumentarci funkcionirali kod „prijatelja Bosne“ i sa kakvim su konačnim efektom računali, otkrio  mi je tokom rata jedan poznati Tuzlak koji je bio član delegacije tog dijela Bosne koja je u ratu posjetila Tursku da traži pomoć za odbranu. „Sa nama je putovao i jedan meni do tada nepoznati hodža iz tuzlanske regije. On je na donatorskoj večeri koju su domaćini upriličili donio VHS video kasetu i tražio da se prikaže okupljenima. Na početku „filma“ kamera snima tog hodžu dok klanja rani sabah, onda doručkuje, potom se obučen u maskirnu uniformu i sa puškom o ramenu pozdravlja, zapravo oprašta, „halali“ sa familijom, ženom, djecom. Na kraju snimka vidimo hodžu u rovu kako ispaljuje cijeli rafal u nevidljivog neprijatelja. Kada je krenula sergija sa donacijama, prolomio se aplauz, Turci su hodži davali para, nakita i šakom i kapom, više nego svima nama koji smo službeno boravili“.

LOV NA STARNE PRIJATELJE-DONATORE

Filmovi koje su u ratu producirali Hasan Čengić i Franci Zajc (njih ukupno pet, kako precizira Slovenac) sasvim sigurno su bili neuporedivo profesionalniji od amaterskog  VHS trash uradka poduzetnog efendije, ali su u osnovi dolazili iz iste niše, patriotsko-propagandističke, i planski su bili namijenjeni istoj ciljanoj publici-prijateljima Bosne iz islamskog svijeta. Ti filmovi, o čijim kvalitetu i sadržaju se ništa ne zna jer nisu pravljeni, niti namijenjeni za normalnu distribuciju i masovnu gledanost, bili su neka vrsta propagandističkog parangala na koje su hvatane izdašne donacije bogatih prijatelja iz (islamskog) svijeta.

Kako je to znam i kako mogu biti siguran da je tako bilo?

Krajem jeseni 1993.godine u Zenicu je stigao pjesnik i jedan od važnih ljudi/ideologa Stranke demokratske akcije Džemaludin Latić. On je, baš kao i njegov fakultetski i stranački kolega Hasan Čengić na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu preselio u Zagreb, kasnije u Ljubljanu. Procijenio je da svojim informativno-propagandnim i humanitarnim radom može više doprinijeti odbrani Bosne nego boravkom u zemlji. U Zenicu je Latić  došao predvodeći višečlanu, profesionalnu filmsku ekipu iz Slovenije. Ne znam da li je njen član bio producent „Sarajevo safarija“ Franci Zajc, vrlo vjerovatno da jeste, jer u ranije citiranom tekstu on piše da je u Bosnu tokom 1993.godine dolazio uz Čengićevu pomoć.

Tokom jedne večere koju je organizirao njegov mlađi brat Nedžad, Latić je kazao da se sa slovenačkim kolegama na terenu nalazi nekoliko nedjelja, da snimaju pripadnike jedinica Armije Bosne i Hercegovine, što je i centralna tema njihovog dokumentarca. Zabrinuto se požalio da nije zadovoljan stepenom i kvalitetom islamizacije u pojedinim armijskim postrojbama koje je obišao i snimao, jer je očekivao intenzivniju vjersko-ideološki dril i temeljitiju obučenost i prakticiranje vjere kod boraca Armije BiH. Na moje pitanje kada i gdje će se moći pogledati film na kojem radi, odgovorio je da se nada da će ga uspjeti završiti za nekoliko mjeseci, ili preciznije „do narednog  Bajrama“ za kada je valjda bila dogovorena projekcija stranim prijateljima i donatorima. Ne poznajem nikoga ko je pogledao, ili prikazao taj Latićev/slovenački film o Armiji BiH. Također, ni od koga zadugo nisam ništa čuo o funkcioniranju te podzemne filmsko-propagandističke, u osnovi ratnoprofiterske   manufakture sa sjedištem u Sloveniji.

Godinu dana kasnije kada su brojne svjetske agencije i mediji objavili fotografiju sa proslave Nove godine u jednoj sarajevskoj jedinici Armije BiH, Džemaludin Latić je reagirao pogromaškim pamfletom u tjedniku „Ljiljan“. Borce sa fotografije je nazvao „paganima u čistom gradu“ i najavio da će u konačnom obračunu oni završiti kao „autonomaši“ Fikreta Abdića koji su tih dana poraženi i izbjegli iz Velike Kladuše. Fotografija na kojoj pripadnici Armije BiH uz pjesmu i piće proslavljaju Novu Godinu nije nikako uklapala u sliku punokrvnih muslimanskih džihad ratnika kakvu su „prijateljima Bosne“ plasirali autori iz patriotskog producentsko-propagandističkog  stožera u Ljubljani.   

Jedan detalj iz prigodnog teksta Francija Zajca u kojem evocira uspomene na suradnju za prijateljem i poslovnim partnerom Hasanom Čengićem izdvajam kako bih dodatno ilustrirao u kojoj su mjeri i jedan i drugi tokom svoje višegodišnje suradnje poštovali faktografiju, uvažavali činjenice iz nedavne prošlosti.

BAJKA O VODENIM ĆELIJAMA

„Sudbina je htjela da sam imao priliku snimiti liječničke nalaze nekih od pritvorenika tokom Sarajevskog procesa“, „otkriva“ Zajc, ne precizirajući gdje i kad se sreo sa „sudbinom“ koja mu je omogućila to značajno  otkriće. Uglavnom, kaže slovenački producent, da je   „među njima (pritvorenicima) bio veliki broj ljudi koji su podlegli od upale pluća dobivene u betoniranim samicama, prostorijama od 2x1 metar, napunjenim vodom u kojima bi zimi morali stajati. I Hasan je prolazio tu golgotu“. Bilo bi više nego dragocjeno da nakon svih ovih godina Zajc, ili neko od režisera koje on odabere napokon predoči „liječničke nalaze“ koje mu je „sudbina“ omogućila. Osobito bi ogroman doprinos rasvjetljavanju pune istine o Sarajevskom procesu bilo da navede imena ljudi-stradalnika, odnosno „velikog broja ljudi koji su podlegli od upale pluća“, te da precizira i dokumentira gdje su se, u kojem zatvoru/pritvoru 80-ih godina prošlog vijeka nalazile „betonirane samice, prostorije od 2x1 metara napunjene vodom u kojima bi zimi morali stajati“. Red bi bio, dakle, ako ga je već sudbina izdašno pomazila, da nam Zajc omogući filmsku rekonstrukciju te „golgote kroz koju je i Hasan morao proći“: makar posredstvom anonimnog naratora, kao što je učinjeno u „Sarajevo safariju“. Do sada niko nigdje, a tom se temom bavilo desetine knjiga i nekoliko ambicioznih filmova, nije navodio ove jezive detalje o stradanju zatvorenika u sarajevskim zatvorima 80-ih godina prošlog stoljeća.

Prije desetak godina upravo je „Al Jazeera Balkans“ proizvela i prikazala dokumentarni serijal o „Sarajevskom procesu“ iz 1983.godine. U kameru su govorili svi živi akteri toga vremena, uključujući i Hasana Čengića, i niko od njih nije pominjao smrtonosne betonske vodene samice o kojima piše Franci Zajc. Ako to nije istina, a malo je vjerovatno da jeste, kako se može vjerovati u tačnost navoda koje Zajc plasira preko anonimnog novinara-špijuna, svjedoka monstruoznih zločina u Sarajevu?!

Od ostalih pojašnjenja slovenačkog producenta vrlo je zabavna njegova izjava da ga je sa svjedokom u slučaju „Sarajevo Safarija“ upoznao novinar Nedžad Latić. To dodatno pokazuje da je taj neuvjerljivi filmski konstrukt nastao u istom novinarsko-propagandističkom balonu unutar kojeg je funkcionirao u ratnim godinama rata  u filmskoj osovini Ljubljana- Sarajevo. Nedžad Latić je relevantan izvor nešto malo manje, ili u istoj mjeri kao hrvatski istraživački novinarski uljez Domagoj Margetić. Da zaključim parafrazirajući jednu staru floskulu - više su Nedžad Latić i brat mu Džemaludin nanijeli štete Sarajevu i njegovim građanima nego svi strašni, bogati italijanski snajperisti!

Gotovo 30 godina nakon što je prvi put čuo za zlikovačku praksu  „Sarajevo safarija“, producent Franci Zajc je napokon dočekao da to svoje otkriće i filmski uobliči. Nije bilo jednostavno, kaže, ali je ponovo pomoć stigla sa mjesta sa kojeg je redovno i bespogovorno dolazila prethodnih decenija: od svemogućeg i sveprisutnog  Hasana Čengića. On je bio taj koji je svojim autoritetom i utjecajem doveo u Sarajevo i region katarsku državnu  globalnu televizijsku mrežu „Al Jazeeru“, nad kojom je imao potpuni kadrovski i programski utjecaj.  

 „Cijeli projekat nije mogao početi bez 20 hiljada eura koje smo dobili od televizije Al Jazeera, 40 000 eura  od filmskog sklada Ljubljana i ostalog novca koji je stigao preko Hasana..“, napisao je Zajc.

NA ISTOM POSLU NAKON 30 GODINA

„On nam je omogućio da smo došli do čega smo došli. Da nije bilo Hasana Čengića ne bi bilo ni ovoga filma“, napisao je slovenački producent Kako je to uspjelo Čengiću, ako se on formalno nije bio dio katarske ispostave na Balkanu?? O tome je već ovdje bilo riječi u komentaru nakon prošlogodišnjeg gašenja AJB, ali podsjetimo.

„Sarajevo Safari“ je premijerno prikazan na Al Jazeerinom projektu  „Doc festu“ čiji je šef bio Edhem Fočo, utjecajni čovjek koji je oženio Čengićevu blisku rodicu. Šef dokumentarnog programa AJB sve do njenog ukidanja prošle godine bio je filmski naturščik  Sead Kreševljaković, sin ratnog gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića kojeg su Čengić i stranačke kolege  usred rata izmjestili iz grada i postavili za generalnog konzula Bosne u Hercegovine u Milanu. Premda financijska pozadina regionalnog ogranka katarske televizije nikada ni izbliza nije bila dostupna javnosti, iz izvora bliskih AJB u Sarajevu se moglo čuti da je ona godišnje raspolagala sa  preko 10 miliona dolara, a da budžet dokumentarno-filmske redakcije kretao oko milion dolara godišnje. To je više od novca kojim, recimo, raspolaže zlosretna Fondacija za kinematografiju Federacije BiH.

Da ne zaboravimo, direktor AJB od osnivanja dio njenog prošlogodišnjeg gašenja bio je Tarik Đođić koji je prethodnih decenija, i tokom rata i u miru bio vjerna sjenka i desna ruka Hasana Čengića u svim poslovima koje je on pokretao, a bilo ih je nebrojeno mnogo. „Bosanski lav“ Čengić možda jeste volio umjetnost, kako kaže njegov slovenački prijatelj Franci Zajc, ali mu ni novac nije bio mrzak.

(Nastavit će se)