Iran je tokom sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama počeo prelaziti sa pretežno uzvratnih udara na aktivnije napade na američke vojne položaje u regiji, dok istovremeno unapređuje raketne sposobnosti i održava proizvodnju uprkos napadima, ocijenio je bivši američki obavještajac i analitičar Larry Johnson u razgovoru s profesorom i analitičarem Glennom Diesenom.

Johnson tvrdi da iza tih promjena stoji kombinacija domaće iranske proizvodnje, novog sistema navođenja te obavještajne i tehnološke pomoći Rusije i Kine.

Diesen je ocijenio da je Iran na početku sukoba uglavnom reagovao na poteze SAD-a, odgovarajući približno simetrično i pokazujući da može pratiti Washington na ljestvici eskalacije.

Takav pristup je, prema njegovom mišljenju, imao odvraćajući efekat jer su Sjedinjene Američke Države morale računati na mogućnost da napad na kritičnu iransku infrastrukturu bude praćen udarima na ciljeve širom zaljevskih država.

Problem je, kako je objasnio Diesen, bio u tome što je inicijativa ostajala u rukama Washingtona: SAD su mogle odlučivati kada će napadi početi, kada će stati i kada će ponovo ponuditi pregovore.

On smatra da se to sada mijenja.

Iran prelazi na aktivnije udare

Johnson se saglasio da je došlo do promjene taktike.

Prema njegovim tvrdnjama, Iran je tokom prethodne dvije sedmice nastavio napadati američke baze u Erbilu u Iraku, koje je opisao kao objekte povezane prvenstveno s CIA-om i američkim snagama za specijalne operacije.

Tvrdi da ti objekti služe za obuku i podršku kurdskim strukturama u očekivanju mogućih operacija unutar Irana.

Johnson je naveo i napade na američke vojne instalacije u Kuvajtu, ističući da Teheran više ne čeka novi američki udar kako bi odgovorio.

Napad na ciljeve u Jordanu opisao je kao primjer takvog ponašanja, tvrdeći da je Iran uočio prijetnju i odlučio djelovati preventivno.

Govoreći o Iraku, Johnson je procijenio da će tamošnje oružane grupe odgovoriti Saudijskoj Arabiji i SAD-u zbog ranijeg napada u kojem su, prema njegovim riječima, poginuli pripadnici iranskih Čuvara revolucije i iračke paravojne formacije povezane s državnim strukturama.

Odgovor je, tvrdi, odgođen kako hodočasnici ne bi bili izloženi opasnosti.

Diesen smatra da bi dugoročni sigurnosni interes Irana mogao biti uklanjanje američke vojne infrastrukture iz neposrednog okruženja zemlje.

Kao moguće instrumente naveo je geoekonomski pritisak povezan s Hormuškim moreuzom, ali i demonstriranje ranjivosti američkih baza.

Johnson je osporio tvrdnju da je američka vojska najmoćnija na svijetu, rekavši da je ona prije svega "najskuplja na svijetu" i da skupo i moćno nisu isto.

Kao primjer ograničenja američke sile naveo je operacije protiv Huta, koji su od decembra 2023. tokom približno 18 mjeseci ozbiljno remetili normalan pomorski saobraćaj kroz Crveno more.

Najprije je pokrenuta operacija Prosperity Guardian, a zatim je u martu 2025. administracija Donalda Trumpa započela operaciju Rough Rider.

Prema Johnsonovim navodima, tokom sedam sedmica SAD su gubile približno jedan dron MQ-9 Reaper sedmično, čiju je pojedinačnu vrijednost procijenio na oko 65 miliona dolara.

Spomenuo je i tri aviona F-18 izgubljena u različitim incidentima, procjenjujući njihovu ukupnu vrijednost na približno 300 miliona dolara.

Na osnovu toga zaključio je da su američki gubici bili blizu milijardu dolara, dok Huti nisu bili vojno prisiljeni na kapitulaciju.

Posljedice tih iskustava Johnson vidi i među američkim partnerima u Perzijskom zaljevu.

Prema njegovoj ocjeni, Saudijska Arabija, Katar i Bahrein suočavaju se s činjenicom da američki sistemi protuzračne odbrane i druga skupa vojna oprema nisu pružili očekivani nivo zaštite.

Kao posebno važan primjer naveo je bazu Al Udeid, koja je služila kao istureno sjedište američke Centralne komande zračnih snaga.

Johnson tvrdi da su komandne strukture prije početka rata premještene u zračnu bazu Shaw u SAD-u jer je Al Udeid ocijenjen kao previše izložen.

Amerikanci su, prema njegovim riječima, očekivali da će zadržati radarsko pokrivanje regije, ali je Iran u prve dvije sedmice rata navodno uništio ključne radarske kapacitete.

Zbog toga su SAD, prema njegovoj procjeni, postale znatno zavisnije od aviona AWACS i P-8 Poseidon za obavještajne podatke, nadzor i izviđanje.

Johnson je ocijenio da obnova tih sistema neće biti brza zbog potrebe za galijem i drugim rijetkim mineralima, za koje tvrdi da Kina ograničava njihovu prodaju SAD-u.

Prema njegovoj procjeni, Washington zbog kombinacije ranjivosti baza, gubitka radarskih kapaciteta i problema sa snabdijevanjem više nema mogućnost dugoročno održavati isti nivo vojnih operacija iz isturenih položaja u Zaljevu.

Rakete postale ključna prednost

Diesen je ukazao i na iscrpljivanje američkih zaliha naoružanja i ocijenio da ne postoji uvjerljiv put ka vojnoj pobjedi koja bi dovela do iranske kapitulacije.

On očekuje da će se Washington zbog toga u određenom trenutku ponovo okrenuti pregovorima, iako je povjerenje Teherana u SAD ozbiljno narušeno.

Johnson je rekao da trenutno postoji diplomatski zastoj.

Prema njegovom tumačenju američke pozicije, administracija Donalda Trumpa želi da Iran najprije pregovara o nuklearnom programu i da na tom pitanju ostvari politički rezultat koji bi se mogao predstaviti kao uspjeh, praktično vraćanje na okvir sporazuma JCPOA.

Iran, prema Johnsonovim tvrdnjama, odbija pregovarati o obogaćivanju uranija ili mogućnosti izrade nuklearnog oružja dok druga strana ne ispuni ranije dogovorene obaveze.

Kao iranske zahtjeve naveo je povlačenje Izraela iz južnog Libana, ukidanje blokade i sankcija, odmrzavanje imovine i priznavanje iranske kontrole nad Hormuškim moreuzom.

SAD trenutno nisu spremne prihvatiti te uslove, rekao je Johnson.

Presudan pritisak na Trumpa mogao bi, prema njegovoj procjeni, doći iz ekonomije.

Johnson tvrdi da posljedice sukoba već pogađaju dizel i avionsko gorivo, međunarodna finansijska tržišta i položaj dolara.

Nasuprot tome, ocijenio je da Kina jača svoju poziciju povećavajući zlatne rezerve i zajedno s Rusijom razvijajući ekonomsku infrastrukturu BRICS-a.

Johnson smatra da ograničavanje saobraćaja kroz Perzijski zaljev ima globalne ekonomske posljedice.

Kina ih pokušava ublažiti jer zavisi od izvoza prema zemljama Globalnog juga, ali, prema njegovim riječima, nema znakova da će napustiti Iran ili ga pokušati prisiliti na predaju SAD-u.

On smatra da Peking polazi od procjene da bi, ukoliko Iran, a zatim Rusija budu poraženi, Kina mogla postati naredna meta američkog pritiska.

Poseban problem za Zapad, prema Johnsonu, predstavljaju rijetki minerali i zavisnost industrijskih lanaca od Kine.

Realna alternativna rješenja za zapadne zemlje procijenio je na period od tri do pet godina, zbog čega očekuje da će kombinacija ekonomskih i vojnih ograničenja na kraju prisiliti Trumpa na ustupke Iranu.

"Nije da Sjedinjenim Državama nedostaje volja da koriste vojnu silu", rekao je Johnson, ocjenjujući da je problem u tome što Washington nema vojnu moć koju može upotrijebiti na željeni način bez gubitaka koje nije spreman prihvatiti.

Diesen je ukazao i na spor oko Hormuškog moreuza.

Kao primjer naveo je slučaj katarskog LNG-a namijenjenog Pakistanu, tvrdeći da je transport koristio rutu dogovorenu s Iranom, ali da su ga Amerikanci blokirali.

Iran, prema njegovim riječima, želi okončanje američke blokade, dok se paralelno nastavlja širi spor između Saudijske Arabije i Jemena.

Johnson očekuje da će Iran u tom dijelu krize uglavnom ostati po strani, dok bi iračke oružane formacije i jemenski Huti mogli nastaviti napade na saudijske ciljeve.

Smatra da bi kombinovani pritisak iz Iraka i Jemena mogao natjerati Rijad da se vrati pregovorima, posebno s Ansar Allahom, jer saudijska naftna industrija i terminali predstavljaju ranjive ciljeve.

Posebno je spomenuo naftne terminale u Yanbuu.

Iran bi, prema njegovom mišljenju, mogao imati posredničku ulogu.

Johnson je istovremeno odbacio predstavu da su Huti jednostavno iranski instrument, tvrdeći da imaju vlastite političke i vojne ciljeve.

Moguća koordinacija s Teheranom, prema njegovoj procjeni, ne znači da Iran kontroliše njihove odluke.

Najveću promjenu u nastavku razgovora Diesen je povezao s iranskim raketama.

Naveo je da čak i zapadni mediji bilježe rast iranskih raketnih sposobnosti tokom sukoba: projektili su, prema tim ocjenama, brži, uspješnije izbjegavaju proturaketnu odbranu i postaju efikasniji.

Johnson je za taj razvoj ponudio tri glavna objašnjenja.

Prvo je promjena sistema navođenja.

Prema njegovim tvrdnjama, Iran se tokom 12-dnevnog rata 2025. oslanjao na GPS za navođenje raketa, ali je otkrio da su SAD i izraelske službe mogle ometati sistem i skretati projektile s predviđenih ciljeva.

Do početka novog rata 28. februara, Iran je, prema Johnsonu, prešao na kineski BeiDou sistem navođenja.

On tvrdi da se sistem pokazao znatno efikasnijim i otpornijim na američko i izraelsko elektronsko i cyber ometanje, što je povećalo preciznost udara.

Drugi faktor je proizvodnja.

Johnson je rekao da su iranske fabrike raketa smještene duboko pod zemljom i projektovane tako da izdrže čak i mogućnost nuklearnog napada.

Pogoni, prema njegovim tvrdnjama, nastavljaju raditi uz stabilne lance snabdijevanja iz Rusije i Kine i domaću industrijsku proizvodnju.

Treći element je vanjska podrška.

Johnson tvrdi da Iran dobija podatke o ciljevima i obavještajnu pomoć od Rusije i Kine, kao i da je Peking u iranski arsenal uveo pojedine vlastite raketne sisteme radi testiranja u stvarnim ratnim uslovima.

Prema njegovom opisu, kineski tehničari pomažu pri konfiguraciji sistema, nakon čega ih Iranci koriste protiv američkih ciljeva, dok rezultati omogućavaju kineskoj strani da utvrdi šta funkcioniše i koje nedostatke treba ukloniti.

Johnson je takvu praksu opisao kao svojevrsno istraživanje i razvoj za moguće buduće sukobe.

Diesen je taj model uporedio s načinom na koji su države NATO-a i zapadni proizvođači naoružanja koristili rat u Ukrajini za provjeru novih sistema protiv Rusije.

Johnson se saglasio s tim poređenjem.

Diesen je zaključio da Moskva i Peking ne mogu ignorisati zapadne pripreme i procjene o mogućim budućim sukobima s Rusijom i Kinom niti prepustiti NATO državama da same određuju vrijeme i uslove eventualne konfrontacije.

U tom kontekstu kinesku pomoć Iranu vidi kao dio šire strateške računice.

Johnson je na kraju procijenio da će se razmjena udara nastaviti.

Očekuje mogući američki odgovor na napade u Kuvajtu, nakon čega bi, prema njegovoj prognozi, uslijedila nova iranska reakcija.

Tvrdnje Trumpove administracije o naprednim pregovorima i skorom otvaranju Hormuškog moreuza ocijenio je s velikom rezervom, navodeći da u postojećim okolnostima ne bi računao na brzo postizanje dogovora.