Posjeta ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskyyja Beogradu izazvala je rasprave o mogućem zaokretu vanjske politike Srbije. Politički analitičar Adi Ćerimagić, međutim, smatra da Aleksandar Vučić nije promijenio kurs, već nastavlja strategiju balansiranja koju provodi godinama.

Adi Ćerimagić za Klix.ba ocjenjuje da posjetu Zelenskyyja Srbiji treba posmatrati kao nastavak odnosa Beograda i Kijeva koji se postepeno gradio tokom prethodne četiri godine, a ne kao početak potpuno nove politike.

Prema njegovoj analizi, približavanje Ukrajini ranije je Vučiću omogućavalo da razvija odnose s administracijom bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, istovremeno zadržavajući političke, ekonomske i sigurnosne veze s Rusijom.

Ćerimagić podsjeća i na indirektne isporuke naoružanja ukrajinskoj strani te ranije susrete Vučića i Zelenskyyja na međunarodnim skupovima. Smatra da je Beograd svaki korak prema Kijevu pažljivo prilagođavao različitim publikama – Evropskoj uniji, domaćoj javnosti i Moskvi. Riječ je o njegovoj interpretaciji višegodišnje vanjskopolitičke strategije Srbije.


Adi Ćerimagić (FOTO: Facebook)

Vučić nastavlja politiku balansiranja

Ćerimagić smatra da je sada najveća razlika u tome što je fokus Vučićeve strategije pomjeren s Washingtona prema Evropskoj uniji.

Srbija pokušava ponovo pokrenuti godinama usporeni pristupni proces, dok je neusklađenost Beograda sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, posebno prema Rusiji, jedna od ključnih zamjerki dijela članica Unije.

"To nije zaokret, nego već uhodana taktika", ocijenio je Ćerimagić za Klix.ba.

On smatra da Vučiću takav model omogućava da se nijednom velikom centru moći ne obaveže u potpunosti, a da istovremeno od svakog pokušava dobiti političku ili ekonomsku korist.

Zvanično saopćenje predsjednika Srbije nakon susreta sa Zelenskyyjem potvrđuje da su među glavnim temama bili evropski put dvije države, bilateralni odnosi, trgovina, energetika i drugi oblici saradnje. Potpisan je i memorandum o saradnji u oblasti zdravlja životinja i sigurnosti hrane.

Ćerimagić upozorava da bi simbolika posjete u dijelu evropske javnosti mogla stvoriti utisak mnogo većeg političkog zaokreta nego što se stvarno dogodio.

Prema njegovom mišljenju, Srbija i dalje pokušava održati više vanjskopolitičkih kanala istovremeno. Zbog toga samu posjetu ukrajinskog predsjednika ne vidi kao dokaz napuštanja dosadašnjih odnosa Beograda s Moskvom.

Kada se rezultati takve politike posmatraju kroz evropske integracije, Ćerimagić smatra da Srbija zaostaje za pojedinim susjedima.

Kao primjere navodi Crnu Goru, koja je članica NATO-a i naprednija u pristupnim pregovorima s Evropskom unijom, te Rumuniju, koja je članica EU i NATO-a. Njegova ocjena je da Vučić pokazuje veliku političku vještinu u održavanju ravnoteže, ali da to nije isto što i dugoročni strateški uspjeh Srbije.

Ćerimagić, koji radi u Berlinu, cijelu priču stavlja i u kontekst budućnosti proširenja Evropske unije. Smatra da će EU morati jasnije odgovoriti šta nakon mogućeg narednog kruga proširenja nudi velikim državama kandidatkinjama poput Ukrajine i Srbije.

Upravo zato odnos Brisela prema Beogradu, prema njegovoj ocjeni, predstavlja i test sposobnosti same Evropske unije da državama kandidatkinjama ponudi dovoljno uvjerljiv razlog za provođenje reformi i usklađivanje s evropskom vanjskom politikom.

Dodik i regionalna računica

Govoreći o Bosni i Hercegovini, Ćerimagić naglašava da se politički kontekst u entitetu RS značajno promijenio.

Milorad Dodik više nije predsjednik entiteta RS. Nakon pravosnažne sudske odluke oduzet mu je mandat, a izrečena mu je i šestogodišnja zabrana obavljanja političke funkcije. Aktuelni predsjednik entiteta RS je Siniša Karan.

Dodik je, međutim, ostao na čelu SNSD-a, što potvrđuje i stranačka dokumentacija, pa Ćerimagić smatra da i dalje predstavlja važan centar političke moći.

On ne vidi ozbiljne pokazatelje raskola između Vučića i Dodika uprkos različitim odnosima prema Ukrajini.

Prema njegovom tumačenju, njihove se pozicije povremeno razlikuju, ali u politički važnim trenucima Beograd i Dodik nastavljaju pružati međusobnu podršku. Ćerimagić zbog toga Vučićevo približavanje Zelenskyyju i istovremeno prorusko djelovanje Dodikovog političkog kruga vidi prije kao toleriranu podjelu uloga nego kao dokaz ozbiljnog sukoba.

S druge strane, ocjenjuje da postoje jasne razlike u odnosu prema Evropskoj uniji i Ukrajini. Vučić održava aktivne kanale prema Briselu i Kijevu, dok je Dodikova politika posljednjih godina bila mnogo snažnije usmjerena prema Moskvi i političkim sukobima s evropskim institucijama.

Ćerimagić smatra da bi stvarno i dubinsko približavanje Srbije Evropskoj uniji moglo pozitivno utjecati i na Bosnu i Hercegovinu.

Srbija čvršće vezana za evropske institucije i pravila, prema njegovom mišljenju, smanjila bi prostor za permanentne regionalne krize i povećala pritisak da se i Bosna i Hercegovina brže približava evropskim standardima.

Ključna riječ je, upozorava, "stvarno". Bolji odnosi Beograda i Brisela bez promjene konkretne politike i prakse ne bi automatski donijeli takav rezultat.

Ćerimagić posjetu Zelenskyyja posmatra i iz perspektive Ukrajine. Smatra da Kijev sebe sve više vidi kao budućeg važnog aktera evropske sigurnosne, političke i ekonomske arhitekture, a Srbiju prepoznaje kao državu s industrijskim kapacitetima i međunarodnim vezama koje mogu biti korisne.

Njegova završna poruka odnosi se i na druge zemlje Zapadnog Balkana: političke simpatije same po sebi nisu dovoljne za izgradnju ozbiljnih međunarodnih odnosa.

"Potrebno je razvijati konkretne, obostrano korisne interese", zaključio je Ćerimagić.