Glavni lik naše današnje priče je bivši pripadnik zloglasne specijalne jedinice "Jokeri" HVO-a Miroslav Bralo.

On je jedan je od rijetkih osuđenika Haškog suda koji je priznao svoje zločine i za njih iskazao iskreno kajanje.

Miroslav Bralo počinio je 1993. u Lašvanskoj dolini u BiH niz strašnih zločina i osuđen je, između ostaloga, za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 civila bosanskih muslimana, među kojim je bilo devetero djece.

Okrutno je silovao i mučio jednu muslimanku, držeći je zatočenu oko dva mjeseca, tokom kojih su je po želji zlostavljali i drugi vojnici HVO-a. Bio je u grupi vojnika HVO-a koja je postavila eksploziv u džamiju u Ahmićima i onda ga aktivirala te srušila ovaj vjerski objekt.

Miroslav Bralo u Haag je došao negirajući krivicu, ali je doživio preobraćenje i priznao sve zločine, pa čak i one koji mu nisu stavljani na teret i za koje Haški sud nije ni znao. Zbog toga je osuđen na 20 godina zatvora te kaznu sada služi u Švedskoj. Bralo je i pomogao da se pronađu posmrtni ostaci nekih njegovih žrtava.

Njegova pisana izjava iz 2005. u kojoj se kaje za počinjene zločine, i danas odzvanja kao opomena.

“Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svima onima koji su morali proći kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Kao čovjek, svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tijekom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinem i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvijek znao da je to pogrešno i da će svako znati da je pogrešno te da za svako djelovanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna (mislim i na ostale), mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješnog vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tom času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tijekom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati.

To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu. Tribunal mora da se bavi mnogim lažima.

Ja vjerujem da je jedini put naprijed da se kaže istina i da se prekine poricanje istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.

Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu. Nadam da će sve strane surađivati u potrazi za istinom, čineći tako, skratit će agoniju mnogih porodica. Mogao bih reći nek' svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem.

Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i tako počne graditi mir. Onome tko govori istinu, vjerovat će susjed i sud.

Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a i više ja sam dužan”, naveo je Miroslav Bralo u pismu Haškom sudu u kojem je priznao svoju krivicu.

(SB)