Hrvatski portal Dnevno.hr prisjetio se jednog od najemotivnijih i najpotresnijih događaja iz ratnog perioda u Hrvatskoj – najveće razmjene logoraša iz srpskih koncentracionih logora, koja se odigrala 14. avgusta 1992. godine u Nemetinu. Povodom obilježavanja ove godišnjice, prenosimo svjedočanstva o drami i torturi koju su prošli zarobljeni hrvatski vojnici i civili neposredno prije izlaska na slobodu.

Izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, potpredsjednik Vlade i ministar odbrane Ivan Anušić prisustvovat će u petak, 14. avgusta 2026. godine, u 10 sati svečanom obilježavanju Dana sjećanja na razmjenu logoraša u Nemetinu.

Ceremonija će se održati kod spomen-obilježja “Vrata slobode” u ovom prigradskom naselju Osijeka, gdje je planirano i prigodno obraćanje ministra Anušića.

Podsjećanja radi, 14. avgusta 1992. godine u Nemetinu je izvršena najveća razmjena zarobljenika u Domovinskom ratu. Tog dana oslobođeno je 714 hrvatskih branilaca i civila zarobljenih u Vukovaru, koji su u logorima prošli neviđene torture, mučenja, ponižavanja i silovanja. Bivši logoraši ovaj datum najčešće nazivaju danom svog ponovnog rođenja.

Drama tokom pregovora: "Svi za sve"

S obzirom na to da se radilo o velikom broju ljudi, u pregovore je bio uključen Međunarodni crveni krst, kao i hrvatska i srbijanska strana, a cilj je bila razmjena po principu “svi za sve”. Međutim, ovaj historijski događaj, koji je logorašima predstavljao novo svjetlo u životu, nije prošao glatko.

Dolaskom u Nemetin, za zarobljenike je uslijedila prava drama. Pregovori su se odužili, a za to vrijeme stražari su ulazili u autobuse i govorili hrvatskim zarobljenicima da ih njihova Vlada ne želi, prijeteći im povratkom u logore. Fizički i psihički iscrpljeni, u panici od povratka iza rešetaka, logoraši su se međusobno dogovarali da će, u slučaju takvog scenarija, masovno iskočiti iz autobusa i razbježati se.

Svjedočanstvo fotografa: "Zamolio sam ih da nas ne zamrze zbog ljudskog taloga"

O ovom užasnom događaju pisao je i autor fotografija Dragoljub Zamurović u svojoj monografiji “Sećam se”.

"Imam ideju da uđem u jedan od autobusa i širokim objektivom snimim fotografiju enterijera sa grupom zarobljenika koji su prisiljeni da drže glave među nogama. Povremeno su prisiljavani da dižu ruku sa raširena tri prsta i pevaju 'Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala', ali svuda na vratima su vojnici koji ne dozvoljavaju ulaz", zapisao je šokirani fotograf.

On je opisao i trenutak kada se direktno obratio zlostavljanim ljudima:

"Zaprepastilo me je grubo ponašanje vojnika prema zarobljenicima. U jednom trenutku vojnici su izašli iz autobusa i ja nisam izdržao, a da ne kažem zarobljenicima, koji su i dalje držali spuštene glave, da ti vojnici koji su ih maltretirali ne predstavljaju Srbe, već ljudski talog, te sam ih zamolio da zbog toga ne zamrze cijeli srpski rod."

Najmučniji primjer zlostavljanja

I sam put do mjesta razmjene za mnoge je bio neizvjestan i prepun trauma. Jedan od najmučnijih primjera je slučaj jedine Hrvatice tada zatočene u srpskom logoru, Vukovarke Mande Matić. Iako se radilo o psihički bolesnoj osobi, tadašnji srpski mediji su je proglasili "snajperisticom koja je pobila mnoge Srbe".

Sjećaju je se brojni logoraši koji su s njom putovali u autobusu, a među njima je bio i pokojni Predrag Matić, bivši hrvatski ministar branitelja.

"Bilo je mučno gledati šta su ti balavci činili nemoćnoj, ali, na sreću po nju, nesvjesnoj ženi. Najprije su je natjerali da stavi palicu u usta i simulira felacio, što ih je oduševljavalo, a potom da jezikom poliže dobar kvadratni metar poda autobusa. To je bilo istovremeno odvratno i jadno, ali niko od nas nije mogao ništa poduzeti da bi spriječio mučenje jadne Mande. Na svu sreću, nakon nekog vremena ostali vojnici morali su otići nazad do svojih autobusa i tako je prekinuto to odvratno ponižavanje", opisao je Matić stravične scene u svojoj knjizi Ništa lažno.