Zdenko Lučić danas optužuje Dragana Čovića što je propustio izraelsku investiciju u mostarski Soko, ali zaboravlja spomenuti da isti Dragan Čović već ima dugu historiju prodaje hercegovačkog blaga izraelskom kapitalu. Prije nekoliko godina, na scenu je stupila izraelska kompanija M.T. Abraham koja je preuzela Aluminij Mostar, nekadašnjeg diva koji je zapošljavao hiljade radnika i bio okosnica privrede Hercegovine. Taj potez nije bio slučajan, već dio sistemske politike rasprodaje strateških resursa stranim silama, a Izrael je tu igrao glavnu ulogu, piše Logično.

Danas Lučić žali što slična priča nije ponovljena sa Sokom, što otkriva njegovu pravu prirodu. On ne vidi ništa loše u tome da strane sile, pogotovo one koje čine najteže zločine, preuzimaju ključne industrijske pogone u Bosni i Hercegovini. Njegov jedini prigovor je taj što nije on bio taj koji je organizovao taj posao. To je licemjerje koje graniči s cinizmom, jer dok jedan prodaje, drugi žali što nije mogao prodati.

Politika stranog kapitala umjesto domaćih snaga

Obojica, i onaj koji je prodao Aluminij i onaj koji žali što nije mogao prodati Soko, zapravo su isti kalibar. Riječ je o mešetarima domaćeg blaga koji ne znaju organizovati proizvodnju uz pomoć vlastitog naroda. Njima nikada ne pada na pamet da se mostarski Soko može obnoviti domaćim snagama, bosanskohercegovačkim inženjerima i radnicima koji su nekada tamo stvarali vrijednost. Njima je jedina opcija dovesti strani kapital, prepustiti mu upravljanje i gledati kako profit odlazi u inostranstvo.

Umjesto da grade vlastite kapacitete i oslanjaju se na znanje koje još uvijek postoji među domaćim stručnjacima, ovi politički akteri biraju put najmanjeg otpora. Lakše je potpisati ugovor sa stranom kompanijom i možda uzeti proviziju nego uložiti trud u obnovu i organizaciju proizvodnje koja bi zapošljavala domaće ljude i stvarala vrijednost za lokalnu zajednicu. To nije puka nesposobnost, to je namjerno prepuštanje strateških resursa onima koji ih neće koristiti za razvoj Bosne i Hercegovine.

Primjer Aluminija i moralni kompas politike

Primjer Aluminija je dovoljno jasan. Nakon što je preuzet od strane izraelskog kapitala, taj pogon nije doživio procvat, već je polako propadao. Radnici su ostajali bez posla, a obećane investicije nikada se nisu u potpunosti realizovale. Ista sudbina čekala bi i Soko da je izraelska kompanija ušla u njega, a Lučić to dobro zna. Uprkos tome, on javno žali što taj posao nije realizovan, što govori o njegovom potpunom nepoštovanju interesa vlastitog naroda.

Ključno pitanje koje se postavlja jeste zašto ovi političari ne mogu organizovati proizvodnju bez stranih posrednika. Odgovor leži u njihovoj političkoj filozofiji koja je podređena kratkoročnom profitu i ličnim interesima. Oni ne vide domaće resurse kao priliku za razvoj, već kao robu koju treba unovčiti. Njihov mentalitet je mentalitet trgovaca koji prodaju sve što im padne pod ruku, pa tako i budućnost svojih potomaka, a pritom se kriju iza fraza o investicijama i razvoju.

Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da ni jedan od tih aktera ne vidi moralni problem u saradnji s Izraelom. Bez obzira na to što Izrael danas čini najteže zločine, oni su spremni sjediti za istim stolom i pregovarati o poslovima. Za njih je profit uvijek ispred principa, a ljudska prava su samo prazna riječ kojom se služe kada im to politički odgovara. Ta dosljednost u licemjerju je zapanjujuća i razotkriva prave vrijednosti koje ih vode.

Zaključak: Cirkus bez kraja

Razlika između Dragana Čovića i Zdenka Lučića je minimalna, gotovo nepostojeća. Obojica su karike u istom lancu rasprodaje domaćeg blaga, samo što jedan to radi otvoreno, a drugi se krije iza kritike onoga prvog. Birači moraju shvatiti da između njih nema stvarnog izbora, jer obojica dijele isti pogled na svijet u kojem je domaća imovina samo roba za trgovinu. Jedino što ih dijeli jeste to ko će od tog posla imati neposrednu korist.

Na kraju, ostaje gorak ukus saznanja da politička scena u Bosni i Hercegovini nema ponudu koja bi ponudila drugačiji put. Umjesto strategije razvoja zasnovane na domaćim resursima i znanju, imamo takmičenje u tome ko će prodati više i bolje. Aluminij je već prošao tu sudbinu, a Soko je bio na korak do iste. Jedino što je spasilo Soko od izraelskih mešetara bio je slučaj, a ne politička odluka. To je porazno saznanje za sve koji vjeruju u privrednu nezavisnost i dostojanstvo vlastitog naroda.

Po stoti put je potvrđeno da stranci kontrolišu sve političke kandidate. U takvoj situaciji je nebitan pobjednik, jer svako igra istu igru. Cirkus ne odlazi iz našeg grada.

Uskoro očekujemo i Zdenka Lučića na Zidu plača, a da mu Marijan Knezović bude ministar Odjeljenja za pomoć napaćenih izraelskih kolonista, Ante Prkačin ministar specijalnih kažnjeničkih jedinica, pa da i ovu priču završimo.