Privremeno 60-dnevno primirje između SAD-a i Irana završeno je 17. augusta, ali ostaje nejasno da li je produženo. Kontradiktorne informacije o njegovom statusu dodatno povećavaju neizvjesnost oko narednog poteza Washingtona i mogućnosti novog zaoštravanja sukoba.

Kako piše Sergej Latišev za Cargrad, Teheran se priprema za mogućnost nastavka rata i računa da mu odnosi s Rusijom i Kinom omogućavaju da izdrži dugotrajan politički, vojni i ekonomski pritisak, prenosi Webtribune.

Iranski zvaničnici koje citira The Wall Street Journal pregovore s Washingtonom, prema toj interpretaciji, posmatraju kao moguću "međuigru pred konfliktom", dok memorandum vide kao pokušaj SAD-a i Izraela da smanje pritisak na svjetsku ekonomiju i dobiju vrijeme.

U Teheranu istovremeno postoji duboko nepovjerenje prema SAD-u, zbog čega se mogućnost brzog i stabilnog sporazuma procjenjuje kao mala.

U takvim okolnostima predsjednik SAD-a Donald Trump suočen je s izborom između nekoliko mogućih pravaca.

Četiri scenarija pred Washingtonom

Prva mogućnost bio bi novi talas snažnih američkih udara na Iran, eventualno uz učešće Izraela, s ciljem prisiljavanja Teherana na dodatne ustupke.

U središtu spora, prema analizi, više nije samo iranski nuklearni program nego i pitanje kontrole i uslova korištenja Hormuškog moreuza, jednog od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu.

Takva operacija, međutim, otvorila bi pitanje američkih zaliha preciznog naoružanja.

U analizi se navodi procjena prema kojoj bi SAD, pri veoma intenzivnom tempu borbenih djelovanja, mogle raspolagati dovoljnim zalihama pojedinih vrsta preciznog naoružanja za približno sedmicu i po do dvije, pri čemu bi posebno bile opterećene zalihe krstarećih raketa.

Njihova brza nadoknada bila bi teška, a veliko pražnjenje arsenala moglo bi smanjiti sposobnost Washingtona da odgovori na druge globalne krize.

Iran bi, prema ovom scenariju, mogao uzvratiti ne samo napadima na američke ciljeve nego i na regionalne države povezane s Washingtonom.

Kao posebno osjetljiva infrastruktura navode se postrojenja za desalinizaciju vode u UAE, Bahreinu, Kataru i Kuvajtu, državama koje u velikoj mjeri zavise od proizvodnje pitke vode iz mora.

Upotreba nuklearnog oružja protiv Irana predstavljala bi potpuno drugačiji i mnogo dramatičniji nivo eskalacije, uz ogromne političke i sigurnosne posljedice i bez garancije da bi time bio riješen osnovni strateški problem.

Druga mogućnost jeste sporazum pod uslovima koje bi Teheran mogao predstaviti kao vlastiti uspjeh.

Za Trumpa bi takav ishod imao jednu važnu političku korist – završetak nepopularnog rata i mogućnost smanjenja cijena energenata uoči američkih međuizbora.

Cijena bi, prema analizi, bila udarac američkom prestižu.

Trump je ranije snažno kritikovao prethodne sporazume s Iranom, pa bi eventualno prihvatanje manje povoljnih uslova njegovi politički protivnici mogli predstaviti kao priznanje da Washington vojnom silom nije ostvario prvobitne ciljeve.

Treći scenario bio bi pokušaj iscrpljivanja Irana bez velikih novih kopnenih ili zračnih operacija, uz nastavak pomorskog pritiska i eventualne blokade.

Problem za Washington bio bi nastavak udara na svjetsku ekonomiju, posebno ako bi Hormuški moreuz ostao blokiran ili ozbiljno ograničen.

Dugotrajna kriza mogla bi imati posljedice i po republikance na međuizborima zakazanim za 3. novembar.

Teheran bi, s druge strane, mogao računati na političku, ekonomsku ili drugu podršku Rusije i Kine, što bi dodatno otežalo pokušaj njegovog iscrpljivanja izolacijom.

Četvrti scenario podrazumijevao bi kombinovanje elemenata prethodna tri, uz postepeno smanjivanje direktne američke vojne uloge na Bliskom istoku.

Kao mogući signal takvog pristupa navodi se Trumpova objava na Truth Socialu od 17. augusta, u kojoj je pozdravio sporazum Saudijske Arabije, Turske i Pakistana o zajedničkoj odbrani.

"Veoma mi je drago što su Saudijska Arabija, Turska i Pakistan nedavno konačno potpisali Mekanski sporazum o zajedničkoj odbrani. To pokazuje kako se zemlje Bliskog istoka ujedinjuju i kako će konačno moći efikasnije da se brane", napisao je Trump, prema tekstu.

Takav regionalni sigurnosni aranžman mogao bi Washingtonu poslužiti kao političko opravdanje za smanjivanje vlastitog vojnog prisustva i prebacivanje većeg dijela tereta obuzdavanja Irana na regionalne saveznike.

Rat bez formalnog mira

U tom scenariju SAD ne bi morale potpuno napustiti region, ali bi mogle značajno smanjiti angažman.

Dodatni problem predstavljaju američke baze koje su tokom sukoba bile izložene iranskim napadima, kao i troškovi njihove obnove, ponovnog opremanja i buduće zaštite.

Važna prepreka nastavku rata nalazi se i u Kongresu SAD-a.

Prema analizi, Trump nema sigurnu političku podršku za novo veliko finansiranje sukoba, a otpor nije ograničen samo na demokrate.

I pojedini republikanski senatori i članovi Predstavničkog doma moraju voditi računa o biračima koji rat smatraju nepotrebnim i preskupim.

Trumpu bi zato, prije eventualnog smanjenja američkog prisustva, bilo politički važno stvoriti sliku pobjede.

Jedna od mogućnosti bila bi završna serija snažnih udara na Iran, predstavljena američkoj javnosti kao konačni obračun, nakon čega bi najveći dio snaga mogao biti povučen.

Međutim, takvi napadi mogli bi izazvati snažan iranski odgovor prema američkim partnerima u regionu i dodatno povećati rizik direktnog sukobljavanja Teherana sa Saudijskom Arabijom, Turskom, Pakistanom ili drugim državama.

Poseban problem ostaje Hormuški moreuz.

Ako SAD ne uspiju natjerati Iran da se odrekne kontrole koju je, prema ovoj analizi, uspostavio nad tim pomorskim pravcem, formalni sporazum kojim bi Washington prihvatio novu situaciju mogao bi biti politički vrlo težak za Trumpa.

Zbog toga se kao jedna od mogućnosti navodi završetak velikih borbenih operacija bez formalnog mira između SAD-a i Irana.

Takav odnos ostavio bi prostor za povremene buduće udare ukoliko Washington ili Izrael procijene da Iran predstavlja neposrednu prijetnju.

Moguće je i zadržavanje nekog oblika pomorskog pritiska, što bi dodatno približilo Teheran Moskvi i Pekingu.

Bloomberg, prema tekstu, kao vjerovatan razvoj događaja vidi upravo sukob relativno niskog intenziteta u kojem ni SAD ni Iran ne mogu ostvariti odlučujuću prednost.

Takav konflikt mogao bi biti prekidan nestabilnim primirjima, nakon kojih bi ponovo slijedili periodi međusobnih udara.

Dugotrajni rat već otvara pitanje održivosti američkog vojnog angažmana daleko od matičnih baza.

Kao primjer navodi se nosač aviona USS Abraham Lincoln, koji se, prema tekstu, gotovo godinu nalazi daleko od baza za redovno snabdijevanje i rotaciju.

Amerikanista Malek Dudakov opisao ga je kao "simbol neuspjeha SAD-a u ratu s Iranom".

Mediji su, prema navodima autora, izvještavali i o teškim uslovima rada i ozbiljnom psihološkom pritisku među dijelom posade, što dodatno pokazuje koliko produžena raspoređivanja opterećuju ljudstvo i logistiku.

U pozadini cijelog problema nalazi se, prema Latiševu, nesklad između Trumpovih ambicija da mijenja međunarodni poredak i ograničenja američke vojne moći.

Iako SAD raspolažu ogromnim vojnim budžetom, njihova sposobnost da istovremeno vode dugotrajne operacije, obnavljaju potrošene zalihe i odgovaraju na izazove drugih velikih sila nije neograničena.

Za Rusiju autor iz toga izvodi dva zaključka: politički i vojni ciljevi moraju biti usklađeni sa stvarnim mogućnostima države, a današnja američka moć ne treba automatski procjenjivati prema periodu njene nekadašnje globalne dominacije.

Ako se Washington odluči za kombinovani četvrti scenario, izlazak iz sukoba vjerovatno ne bi izgledao kao klasičan mirovni sporazum.

Mogao bi početi završnim demonstrativnim udarima, nastaviti se smanjivanjem američkog vojnog prisustva i završiti prebacivanjem većeg dijela odgovornosti za sigurnost Perzijskog zaljeva na regionalne saveznike.

Između Washingtona i Teherana tada bi moglo ostati stanje bez formalnog mira, ali i bez stalnog rata – uz trajnu mogućnost novih periodičnih sukoba.