Razgovarao: Darko Omeragić

U sjeni nadolazećih izbora, predizborne kampanje i novih obećanja novih/starih političara i njihovih otrcanih fraza Bosna i Hercegovina bilježi rekordan vanjskotrgovinski deficit koji samo za prvih šest mjeseci ove godine iznosi blizu pet milijardi KM. Toliko smo robe više uvezli nego što smo je izvezli. Naravno, o toj temi se ne priča, jer je mnogo lakše baviti se dnevnom politikom i gledati u tuđe dvorište nego počistiti svoje.

Ekonomista Igor Gavran u razgovoru za "Slobodnu Bosnu" nudi niz prijedloga kako da ovu situaciju BiH preokrene, ali će to ovisiti isključivo od političkih stranaka koje će nakon oktobarskih izbora preuzeti vlast ili nastaviti da vladaju.

Nema sumnje da je vanjskotrgovinski deficit Bosne i Hercegovine previsok i štetan za našu ekonomiju, kako svojom visinom tako i strukturom, kaže Gavran na početku razgovora. Međutim, tvrdi Gavran, nisu svi faktori koji ga određuju jednaki, jer na neke možemo uticati u relativno kratkom roku i promijeniti odnos izvoza i uvoza, dok je neke nemoguće promijeniti u kratkom roku jer zahtijevaju dugoročne mjere i/ili značajnija ulaganja, a neki su uglavnom izvan naše kontrole (barem u doglednoj budućnosti).

Šta uraditi i na šta sami možemo utjecati, a gdje nam “nema spasa”?

- Među faktorima na koje ne možemo uticati nikako ili barem ne u doglednoj budućnosti (osim ako drastične klimatske ili tehnološke promjene potpuno ne izmijene sliku na način koji se trenutno ne može predvidjeti ni očekivati) su prirodni uslovi neophodni za uzgoj određenih poljoprivrednih proizvoda (npr. ogroman dio našeg uvoza voća odnosi se na banane i drugo južno voće koje ne možemo uzgajati kod nas ili bar ne komercijalno), nepostojanje određenih resursa (mnoge rude, minerale i druge sirovine jednostavno nemamo) ili nedovoljna istraženost i dugotrajan proces za početak eksploatacije onih koje vjerovatno imamo u određenim količinama (npr. nafta i plin), nepostojanje prerađivačkih kapaciteta i/ili tehnologije koji nam ili nisu dostižni jer jednostavno zahtijevaju takav obim proizvodnje koji nema smisla za nas ili zahtijevaju višegodišnju izgradnju i enormna ulaganja (npr. zamjena svih vozila koja koriste benzin, dizel i plin električnim, kao i zamjena trenutnih sistema grijanja na fosilna goriva alternativnim za koje imamo vlastite energente bi drastično umanjili ili eliminirali uvoz goriva i plina).

ŠTA JE SA RAFINERIJOM NAFTE?

Druga grupa faktora su oni gdje relativno lako i brzo možemo zamijeniti trenutni uvoz u potpunosti ili barem značajnih mjeri (npr. nema nikakvog opravdanja za zastoj rada naše rafinerije nafte, a njenim pokretanjem i osiguranjem da se cjelokupna prerada nafte za potrebe domaćeg tržišta obavlja tu bi mogli u potpunosti zamijeniti uvoz skupih naftnih derivata mnogo jeftinijim uvozom sirove nafte.

Godinama se priča o tome kako nam je potrebna proizvodnja i izvoz gotovih proizvoda, a ne sirovine. Tu se apostrofiraju drvna industrija i željezo. Šta se trenutno događa?

- Uvoz proizvoda od većine baznih metala i legura (prije svega željeza, čelika i aluminija) nam je potpuno nepotreban i aktuelni kapaciteti mogu pokriti veliki dio potreba ako bi bili u funkciji i koristili domaće sirovine i repromaterijal (nažalost već godinama smanjuju ili gase proizvodnju). Izvoz trupaca i rezane građe, a uvoz namještaja je jedan od najtragičnijih primjera ali i onaj gdje se stvari lako mogu promijeniti tako što će se izvoz neobrađenog drveta destimulirati i domaćim prerađivačima osigurati prioritetno snabdijevanje sirovinama.

Nismo u stanju proizvesti ni običnu ambalažu. Kakve to posljedice ostavlja na vanjskotrgovinski deficit?

- Brojni drugi proizvodi koji zahtijevaju minimalna ulaganja za vlastitu proizvodnju kao različite vrste ambalaže su također prilika za smanjenje uvoza (recimo apsurdno je kada domaći proizvođači jaja izjavljuju da uvoze banalno jednostavnu ambalažu umjesto da je sami (ili njihovi partneri) proizvode kod nas.

Uvozimo mnogo hrane koju možemo sami proizvesti. Zašto?

- Kada je riječ o proizvodnji voća, povrća ili mesa, tu osim logičnih ranije spomenutih ograničenja (banane, datule ili losose jedino možemo uvoziti) također možemo povećati ili razviti vlastitu proizvodnju i vremenom pokriti cjelokupne ili barem većinu potreba. I mnogo je takvih primjera. Na primjer, Iako mlijeka imamo dovoljno i ne uvozimo mnogo u kategorijama proizvoda najniže vrijednosti, uvozimo apsurdne količine maslaca i sira u odnosu na vlastite kapacitete, a pogotovo potencijale. Slično je i s vodom i bezalkoholnim pićima, gdje iako domaća voda dominira na našem tržištu i dalje imamo nepotreban uvoz, posebno u kategorijama različitih bezalkoholnih pića i sokova.

NEŠTO MORAMO UVOZITI

Neke proizvode moramo uvoziti. To su automobili…

- Ogroman dio uvoza odnosi se i na motorna vozila što je trenutno sasvim opravdano jer ih sami ne proizvodimo ali u određenoj mjeri je također moguće nadomjestiti ukoliko ponovo razvijemo domaću proizvodnju. Najveća prilika je privlačenje ulaganja iz Kine jer njihovi brendovi šire proizvodnju u Evropi. Naravno, ovdje je riječ i u idealnom scenariju o višegodišnjim projektima i opet samo umanjenju a ne potpunom prestanku uvoza i povećanju izvoza.

Na neke okolnosti ne možemo utjecati. To je nekoliko ratova koji se vode u svijetu. Kako ti faktori utiču na uvoz i izvoz?

- Trenutno veliku ulogu igraju i privremeni vanjski faktori, poput rasta cijena nafte i plina zbog američke agresije na Iran, kao i inflacija, ali ovo su pojave privremenog karaktera iako nekada imaju i trajnije posljedice (često cijene ostaju više i duže).

Gdje vidite odgovornost samih bh. kompanija i u čemu griješe?

- Što se tiče odgovornosti, odnosno razloga zašto i u sektorima gdje imamo i dovoljno kapaciteta i dovoljno vlastite robe ipak prekomjerno uvozimo i ono što nam nije potrebno, zašto ne izvozimo dovoljno, zašto u mnogim sektorima nismo konkurentni ni da smanjimo uvoz ni da osvojimo izvozna tržišta, tu opet imamo različite faktore i uzroke… Puno je odgovornosti i samih kompanije kojima se loše upravlja, ne ulaže se dovoljno u nove tehnologije, stručne kadrove, promociju, razvoj vlastitih brendova, općenito unapređenje konkurentnosti. Ovdje mislim na kompanije koje mogu to priuštiti ali jednostavno to ne rade iz različitih razloga. Slično je i u izvozu gdje neke kompanije kao da su slijepo ovisne o tržištu EU ili susjedstva i kad tu padne tražnja pasivno čekaju da se sve vrati na staro umjesto traženja alternativnih tržišta.

U slučaju kada kompanija ima i viziju i strategiju i dobro upravljanje ali nema sredstava za dovoljna ulaganja i razvoj, tu je dio odgovornosti svakako i na vlastima koje nisu kreirale povoljno poslovno okruženje i programe podrške takvim kompanijama. Tu mislim na vlasti na svim nivoima, ali najviše entitetskim jer ima i najviše novca i nadležnosti. Konkurentnost se gradi prije same vanjske trgovine.

ODGOVORNOST VLASTI

Imamo i Vijeće ministara i Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH iz čijeg imena se da zaključiti da bi se trebalo baviti ovim temama. Bavi li se? I šta rade entitetske vlade?

- Vlasti su odgovorne za visoke troškove rada odnosno visinu poreza i doprinosa, kao i brojna druga fiskalna i parafiskalna opterećenja. Odgovorne su i za katastrofalan imidž Bosne i Hercegovine u svijetu i za poremećaje u međunarodnim plaćanjima zbog dolaska na tzv. Sivu listu Moneywalla.

Samo državno ministarstvo iako nadležno za oblast vanjske trgovine i nema toliko uticaja na rezultate vanjskotrgovinske razmjene kako bi se moglo pretpostaviti prema njegovim nazivu, jer opet je ogroman uticaj entitetskih vlasti na sve ekonomske aktivnosti. Svakako da se sam ministar (Staša Košarac op.a.) ne može ničim pohvaliti jer uglavnom se u javnosti pojavljuje u slučajevima ili besramnog rasipanja javnog novca na besmislena putovanja ili zbog blokada određenih prijedloga za unapređenja i olakšanja uslova poslovanja.

Međutim u istom Ministarstvu ima jako puno izuzetno stručnih i vrijednih ljudi koji bez ikakvog uticaja ministra (on bi to vjerovatno i blokirao prije nego pomogao, samo da niie zauzet putovanjima i trošenjem javnog novca) kontinuirano na unapređenju postojećih sporazuma o slobodnoj i preferencijalnih trgovini koje BiH ima i olakšavanju procesa za našu privredu, kao i u spriječavanju mogućih prijetnji i pogoršanja našeg položaja.

POMOĆ POLJOPRIVREDNICIMA

Konkretno, često se spominje pomoć domaćim poljoprivrednicima kada je sezona. Ko je za to odgovoran?

- Kada je riječ o mogućim administrativnim ograničenjima uvoza, kao recimo za sezonsko voće i povrće ili bilo šta drugo, tu je odgovorno primarno Vijeće ministara BiH.

Već smo bili svjedoci odbijanja prijedloga nadležnog Ministarstva u slučaju prekomjernog uvoza čelika i mislim da nažalost trenutno takvi i slični prijedlozi nemaju nikakvih šansi jer uvoz i interesi uvoznih lobija su prioritet vlasti i tu nije problem samo jedno ministarstvo, niti samo može u tom smislu nešto uraditi bez odluke Vijeća ministara BiH.

Kakva je svijest građana o važnosti kupovine domaćih proizvoda?

- Postoji ipak jedan faktor gdje ni vlasti ni lobiji ni bilo ko drugi ne može spriječiti smanjenje pa i prestanak uvoza i povećanje tržišnog učešća domaćih proizvoda. Taj faktor su domaći potrošači. Kada bi oni koji uporno štete vlastitoj ekonomiji i samim sebi kupovinom uvoznih proizvoda prešli na domaće automatski bi riješili problem prekomjernog uvoza, barem u kategorijama potrošačke robe.

Realnost je da uvoz i pored svih ostalih aspekata kreira tražnja, a ako te tražnje nema neće niko robu silom donositi u BiH i ostavljati je da propada. Svaki građanin može odmah pomoći i smanjenju uvoza i poboljšanju stanja u privredi kupovinom domaćih proizvoda. A dugoročno i sveobuhvatno na izborima tako što će birati one koji će kreirati i voditi efikasnu ekonomsku i vanjskotrgovinsku politiku i omogućiti i povoljnije uslove poslovanja i niže troškove života i veća primanja i sve ostalo što je potrebno građanima i privredi, kaže u intervjuu za "Slobodnu Bosnu" ekonomista Igor Gavran.