O životu Isusa Krista između njegove približno 12. i 30. godine kanonska evanđelja gotovo ništa ne govore. Upravo je ta praznina tokom stoljeća postala plodno tlo za brojne pretpostavke i legende – od života i rada u Nazaretu do navodnih putovanja u Indiju, Britaniju, pa čak i Japan.

Evanđelje po Luki opisuje Isusa kao dvanaestogodišnjaka u jeruzalemskom Hramu, gdje razgovara s učiteljima. Nakon toga priča ga ponovo detaljnije prati tek kada kao odrasla osoba započinje javno djelovanje.

Zbog toga se u popularnoj literaturi često govori o njegovih "18 izgubljenih godina".

Ipak, "izgubljene" ne znači da historičari pretpostavljaju da se u tom periodu dogodilo nešto tajanstveno. Jednostavno nema dovoljno ranih izvora koji bi omogućili pouzdanu rekonstrukciju tog dijela njegovog života.

Najjednostavnije objašnjenje vodi u Nazaret

Najmanje spektakularna, ali historijski vjerovatno najozbiljnija mogućnost jeste da je Isus najveći dio mladosti proveo upravo u Nazaretu, unutar porodice i lokalne zajednice.

Evanđelje po Marku u jednom trenutku stanovnike Nazareta prikazuje kako Isusa nazivaju "tesarom", dok Matejevo evanđelje govori o njemu kao "tesarevom sinu".

Grčka riječ tekton pritom ne mora označavati isključivo stolara u modernom smislu, nego zanatliju koji je mogao raditi s drvetom, kamenom i drugim građevinskim materijalima.

Zato je sasvim moguće da je Isus prije početka javnog djelovanja radio zanatski posao.

Druga pretpostavka povezuje ga s Ivanom Krstiteljem.

Evanđelja nedvosmisleno opisuju njihov susret i Isusovo krštenje, ali ne navode da je Isus prethodno godinama bio Ivanov učenik. Mogućnost određenog ranijeg kontakta predmet je akademskih rasprava, ali nema izvora koji bi dokazali višegodišnje učeništvo.

Slično vrijedi za vezu s Esenima, jevrejskom zajednicom koja se često povezuje s Kumranom i Svicima s Mrtvog mora.

Između nekih njihovih religijskih tema i ranog kršćanstva postoje zanimljive paralele, ali ne postoji dokument koji pokazuje da je Isus živio u Kumranu ili pripadao Esenima.

Tvrdnja da jedan svitak govori upravo o Isusu zato je pretjerana.

Tekst poznat kao 4Q246 zaista koristi izraze koji se prevode kao "Sin Božji" i "Sin Svevišnjega", ali među naučnicima ne postoji konsenzus da je njegov lik Isus. Svitak potiče iz jevrejskog konteksta prije ili oko vremena nastanka ranog kršćanstva i njegova interpretacija ostaje predmet rasprave.

Jedna od najpopularnijih alternativnih priča tvrdi da je Isus tokom tih godina otišao u Indiju i Tibet.

Veliki dio te legende veže se za ruskog putnika Nicolasa Notovitcha, koji je krajem 19. stoljeća tvrdio da je u budističkom samostanu Hemis u Ladakhu vidio tekst o "svetom Issi", čovjeku kojeg je poistovjetio s Isusom.

Problem je što je njegova priča vrlo brzo dovedena u pitanje.

Poznati filolog Max Müller kontaktirao je samostan, a tamošnji poglavar odgovorio je da takav rukopis ne postoji i da Notovitch nije boravio u samostanu onako kako je tvrdio.

Zbog toga se Notovitcheva priča u ozbiljnoj historiografiji ne smatra pouzdanim dokazom Isusovog putovanja u Aziju.

Još neobičnija verzija vodi Isusa u Britaniju zajedno s Josipom iz Arimateje.

Međutim, povezanost Josipa iz Arimateje s Glastonburyjem pojavljuje se tek u srednjovjekovnim predajama, više od hiljadu godina nakon Isusovog života.

Istraživanje historije Glastonburyjske opatije pokazuje da se tradicija o Josipu razvijala tokom 12. i 13. stoljeća i kasnije bila povezana s legendama o Svetom gralu.

Još kasnija predaja dodala je ideju da je i mladi Isus putovao s njim u Britaniju.

Za to ne postoji antički dokaz.

Od navodne supruge do groba u Japanu

Posebnu pažnju posljednjih godina izazivale su tvrdnje da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom i imao djecu.

Barrie Wilson i Simcha Jacobovici u knjizi "The Lost Gospel" pokušali su staru priču "Josip i Aseneta" protumačiti kao prikrivenu pripovijest o Isusu i Mariji Magdaleni.

Takvo tumačenje nije prihvaćeno u glavnoj struji biblijskih studija. Kritičari ističu da tekst govori o starozavjetnom Josipu i Aseneti i da ne postoji historijska osnova da se njihova imena "dekodiraju" kao Isus i Marija Magdalena.

Još poznatiji bio je mali koptski fragment nazvan "Evanđelje Isusove žene", na kojem se pojavljivao izraz "moja žena".

Čak je i profesorica Karen King, koja ga je 2012. predstavila javnosti, naglašavala da fragment ne bi dokazivao da je historijski Isus bio oženjen, nego samo da su neki kasniji kršćani možda raspravljali o toj mogućnosti.

Kasnija istraga porijekla rukopisa dovela je do zaključka da je riječ o modernom falsifikatu.

Ni teorija da je Isus proveo mladost kao pastir nema direktan historijski dokaz.

Njegovo predstavljanje kao "dobrog pastira" u Evanđelju po Ivanu prvenstveno je religijska metafora i samo po sebi ne govori da se zaista bavio čuvanjem ovaca.

Isto vrijedi za ideju da je gotovo dvije decenije proveo u potpunoj samoći i meditaciji. Takav scenarij je moguć kao književna pretpostavka, ali nijedan rani izvor ga ne potvrđuje.

Priča postaje još udaljenija od historijskih izvora kada Isus navodno stiže u Ameriku.

Takve tvrdnje uglavnom se oslanjaju na kasnije pokušaje da se različite predaje američkih starosjedilačkih naroda o kulturnim herojima ili božanstvima poistovjete s Isusom.

L. Taylor Hansen je u 20. stoljeću popularizovala priču o "bijelom proroku" koji je navodno putovao Amerikama, liječio bolesne i propovijedao poruke slične Isusovim.

Međutim, takve tvrdnje nisu prihvaćene kao historijski ili arheološki dokaz Isusovog prisustva u Americi.

Najživopisnija legenda možda dolazi iz Japana.

U selu Shingo u prefekturi Aomori i danas postoje dva humka koja lokalna tradicija predstavlja kao grobove Isusa i njegovog navodnog brata Isukirija.

Legenda tvrdi da Isus nije umro na križu, nego je pobjegao kroz Sibir i stigao u Japan, gdje se oženio, imao djecu i umro kao 106-godišnjak. Japanska nacionalna turistička organizacija ovu priču izričito predstavlja kao lokalnu legendu, a dokumenti na kojima se temelji pojavili su se tek 1930-ih.

Isti izvori navode da su originalni takozvani Takenouchi dokumenti navodno izgubljeni ili uništeni, dok se priča danas prvenstveno održava kao lokalna kulturna i turistička zanimljivost.

Zbog svega toga historičari nemaju odgovor na pitanje šta je Isus radio svakog dana tokom približno 18 godina o kojima evanđelja šute.

Najmanje spekulativna mogućnost ostaje da je živio u Galileji, bio dio porodice i lokalne zajednice, radio kao zanatlija i postepeno oblikovao religijske ideje koje će kasnije obilježiti njegovo javno djelovanje.

Sve ostalo – od Tibeta i druida do Amerike i japanskog sela Shingo – pripada prvenstveno svijetu kasnijih legendi, apokrifnih priča i modernih pokušaja da se popuni jedna od najpoznatijih praznina u biografiji Isusa Krista.

Izvor: Net.hr / Harvard / University of Reading / Japan National Tourism Organization