Razgovarala: Sanela Gojak

"Ta moja frustracija je moje neprestano očekivanje da opozicija shvati jednu logiku, koju im stalno treba ponavljati: njihova osnovna greška je uvjerenje da je dovoljno to što nisu Dodik. Oni nam sad stalno poručuju: ‘Znate, mi nismo Dodik.’ Morate pokazati šta ćete uraditi, s kojim ljudima i u kojim rokovima. Nemaju nikakav artikulisan program koji će ovo nezadovoljstvo složiti u pobjedničku priču“, kaže u intervjuu za “Slobodnu Bosnu“ Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik Buke.

Uoči Općih izbora, Trifunović govori o oslabljenom SNSD-u, ali i o opoziciji koja, kako ocjenjuje, uprkos velikoj prilici još uvijek nema jasnu političku alternativu. Analizira i politički uspon Draška Stanivukovića, budućnost stranke Milorada Dodika i pozicioniranje njegovog sina Igora, ali i nove političko-poslovne veze koje se grade između Banje Luke i Mostara.

Posebno upozorava na ulogu društvenih mreža i medija u stvaranju političke stvarnosti u kojoj provokacija postaje vijest, a algoritmi određuju teme o kojima će se govoriti.

U Banjaluci, ali i u Sarajevu završavaju se i otvaraju kružni tokovi. Političari se slikaju, na Palama se kompletan politički vrh Republike Srpske okupio da presiječe vrpcu. Možemo li ove kružne tokove posmatrati kao simbol politike koja se pred izbore vrti ukrug – isti problemi, ista obećanja i ista fotografisanja?

Najviše sam zaprepašten time kako smo kao ljudi koji žive ovdje spali na tako niske motive, niska nadanja, niska očekivanja da smo srećni kada nam otvore kružni tok.

Možda zato što nam je u jednom trenutku zaista potreban, jer su gužve velike, ali kružni tok je postao metafora tih niskih očekivanja politike od ljudi da će im dati glas ne zbog neke fabrike ili velike zajedničke investicije. Pritom ne mislim da se treba vraćati u neko socijalističko vrijeme. Govorim o nečemu mnogo konkretnijem. Kada se otvori velika fabrika ili realizuje neka ozbiljna investicija, to bi zaista zaslužilo da je otvori politički vrh.

Ali nama se otvara jedan kružni tok koji se pravi mjesecima. Teško bih mogao zamisliti precizniju metaforu naše politike. Kružni tokovi jesu potrebna infrastruktura, ali problem je što se uporno ono što je izgrađeno našim novcem predstavlja kao poklon politike nama.

Isti ljudi, iste prijetnje, ista obećanja

I ljudi to prihvataju. Građani se zaduže, radovi se mjesecima razvlače, mi trpimo zbog tog razvlačenja, iako se takvi radovi mogu završiti za dvadesetak dana. Pred izbore nam otvore ono što je moralo biti otvoreno mnogo ranije, samo zato što odgovara tom političkom trenutku. Okupljanje kompletnog političkog vrha je ceremonijalni portret ove vlasti. Nije riješeno pitanje vode, kvaliteta zraka, zdravstva, obrazovanja ni odlaska ljudi, a politički događaj je puštanje saobraćaja.

To je potpuna regresija očekivanja građana od politike, ali i očekivanja politike od građana. I to se zaista vrti u krug. Isti ljudi, iste prijetnje, ista obećanja. Mii plaćamo svaku tu lošu vožnju, a političari se ponašaju kao vlasnici tog vrćenja u krug, tog ringišpila.

Kako ocjenjujete mandat Draška Stanivukovića na čelu Banjaluke? Šta biste izdvojili kao njegov konkretan uspjeh, a šta kao najveći promašaj?

Vjerovatno ću reći nešto što nije popularno mišljenje, a to je da je najveći uspjeh Draška Stanivukovića prekid kontinuiteta vladanja SNSD-a. To se desilo nakon 17–18 godina. Prvi put se to, zapravo, dogodilo u Banjoj Luci, u tom prvom mandatu Draška Stanivukovića.

Taj politički čin, da iako SNSD i dalje ima solidnu skupštinsku većinu, nema gradonačelnika iz SNSD-a, Dodiku je jako teško pao. Dodik je rekao da će Banja Luka to zapamtiti i da će se osvetiti. Mislim da je to njegov najveći politički uspjeh, koji je na neki način determinisao sve ono što je radio kasnije. Odlična socijalna davanja, poput besplatnih udžbenika, subvencija za boravak djece u vrtićima i besplatnog prevoza za penzionere – to su neke stvari koje su, da budemo iskreni, olakšale život njegovom glavnom biračkom tijelu. A to nije malo biračko tijelo.

Urbanistički haos u Banjoj Luci

Podsjećam da je nedavno objavljeno jedno istraživanje, doduše fragmentarno, koje zapravo ide u prilog ovome što vam odgovaram: Draško Stanivuković je jedan od najpopularnijih političara u Republici Srpskoj. To kaže to ozbiljno istraživanje. I to je, zapravo, njegov glavni cilj – da zadrži popularnost. A šta je izvor te popularnosti, njega pretjerano ne zanima.

Što se tiče drugog mandata, ne znam šta bih posebno izdvojio, jer se u ovom mandatu uglavnom bavio svojim mogućim kandidaturama. On je nekako zaboravio zašto je izabran i zašto su ljudi glasali za njega i počeo se baviti politikom na jednom potpuno drugačijem nivou.

To je proizvelo svojevrsni urbanistički, prije svega, haos u Banjoj Luci, gdje se više ne zna kada se pogoduje SNSD-u, investitorima bliskim SNSD-u, a kada Draško izlazi u susret svojim investitorima i onima koji ga podržavaju. To je jedna čudna situacija, u kojoj se ključne ekonomske odluke u Banjoj Luci donose u saradnji, u svojevrsnoj simbiozi SNSD-a i PSS-a, Draškovе partije. To je ono što trenutno obilježava situaciju: stvara se fikcija nekog opozicionog djelovanja koje je sve blaže.

S druge strane, ključne odluke – zaduživanje, uzimanje kredita, dijeljenje novca i urbanistički planovi – donose se u saradnji sa SNSD-om. Draško je srušio SNSD? Ja ne znam je li to rušenje ako vi i dalje sarađujete na svakom nivou. Tako da njegov najveći promašaj jeste što od izuzetno talentovanog političkog komunikatora nije izrastao u ozbiljnog upravitelja jednog složenog urbanog sistema kakav je Banja Luka. Složenog zato što ima mnogo više stanovnika nego što gradska infrastruktura može da podnese.  To će biti sve gore i gore. Grad se ne može voditi putem videa i svakodnevnih virtuelnih iznenađenja, spomenicima na kružnim tokovima. Ako je to mislio, pogriješio je.

Banja Luka nema odgovora na nekontrolisanu gradnju, nestaje zelenila, zrak je zagađen. Lideri smo u zagađenosti zraka u regiji. Problem komunalnog preduzeća je stalan. Zaštita Vrbasa je također problem – Vrbas je praktično devastiran i o njemu se ne vodi dovoljno računa. Stanivuković je ostao u trajnoj predizbornoj kampanji. On je u tome i dobio popularnost, ali je suština ostala prazna.

Ako biste danas morali izdvojiti tri političara koji imaju najveći potencijal da naprave stvarni iskorak u odnosu na generaciju Izetbegovića, Čovića, Dodika i Komšića – ko bi to bio?

Politika je pragmatična stvar. Mi treba da biramo ljude koji mogu ispuniti neka naša očekivanja. Sada, na nivou BiH, mislim da je naš najveći problem, zbog čega izbjegavam licitirati imenima, to što smo u neprestanoj potrazi za novim vođama. To nas sprečava da govorimo o suštini. Dok ne dekonstruišemo te štetne političke narative na kojima ovaj sistem počiva, potpuno je nevažno ko će biti na čelu. Hoće li se predstaviti kao ljevica, desnica, građanska ili nacionalna opcija – ako nastavi proizvoditi strah, podjele i osjećaj ugroženosti, to novo lice samo će voditi staru politiku.

A to već imamo. Ljudi su počinjali s nekom trijumfalno drugačijom politikom, vokabularom, pa i ličnim izgledom i, da tako kažem, mnogo opuštenijom komunikacijom, da bi se pred izbore vraćali na one konstrukte koji, nažalost, i dalje zanimaju ljude ovdje.

Rat je stalna politička alatka i ništa se tu ne mijenja

Tako da je meni jedna bizarna stvar, koja je možda i odgovor na vaše pitanje, to da ljudi u Bosni i Hercegovini zaista žele mir. Ovdje ljudi svakodnevno biraju život jedni s drugima. I ne znam, vi me podsjetite na jedan ozbiljniji incident u posljednjih 30 i nešto godina, otkako je rat stao. Nije se desilo ništa do te mjere drastično, a da politika, kao glavni izborni adut – pričam o onima koji osvajaju izbore i o tome koje politike mogu voditi ovo društvo – uporno ne nudi rat. Prošli, budući, onaj koji, navodno, samo što nije počeo – na tom strahu opstaju decenijama. Rat je stalna politička alatka i ništa se tu ne mijenja.

Vjerujem da će doći neka nova generacija političara i vjerujem u te mlade ljude. Vjerujem konkretno u Republici Srpskoj.

Kada sam prvi put izašao iz tog nekog svog komuniteta, da to imenujem, pa sam stavio Zagu Grahovac i Đorđa Vučinića, napisao sam neku posvetu njihovom boravku u Skupštini, jer mi je bilo zadovoljstvo vidjeti tako mlade ljude, neopterećene, da u Skupštini pričaju o važnim stvarima.

Oni su mi vratili nadu da ta Skupština može biti zaista mjesto zaštite slabijih. Oni su mjerilo kako bi ta politika trebala izgledati i kako bi svi oni koji se sada kandiduju na izborima trebali djelovati. Ne vjerujem da promjenu mogu donijeti oni koji su bilo kada bili u koaliciji s vlastima. To je eliminatorni faktor. Ti ljudi jednostavno više ne trebaju da se bave opozicionim radom ili da, jednostavno, okače kopačke o klin.

Vjerujem u novu generaciju političara, ali samo biološka smjena nije dovoljna. Mladi ljudi – to je zamka u koju mi upadamo, jer oni mogu biti nosioci veoma starih i opasnih ideja. Nama je potrebna generacija koja će imati hrabrost da razgradi ove narative, čak i ako zbog toga možda bude gubila izbore. Da prestanu upravljati i trgovati ratom i da vrate politiku u stvarni život – mir, sigurnost, pravdu, posao i zdravstvo. Kada bukne požar, da ne strahujemo ko će ga ugasiti. Kada padne snijeg, da ne znamo ko će ga očistiti. Da imamo bolje obrazovanje. E tada će biti važno ko su ta imena. Jer dotad samo mijenjamo glumca, a predstava ostaje ista.

Dok kanadska vlada poručuje da neće odgovarati na svaku objavu američke administracije na društvenim mrežama, u BiH političari, od Dodika i Konakovića do Stanivukovića i Sabine Ćudić itd., upravo preko društvenih mreža često vode političke polemike. Koliko je ozbiljno to što objava na društvenoj mreži postaje politički događaj, a mediji je dodatno pretvaraju u vijest?

Svima preporučujem tekst Malcolma Gladwella "Lažni aktivizam društvenih mreža", koji smo na "Buci" preveli s "New Yorkera". Tekst govori o lažnom aktivizmu – vi sjedite u klimatizovanoj prostoriji, pucate neke parole i pravite sadržaj koji odgovara algoritmu. A znamo da algoritmi grade na bijesu, sukobu i uvredama, jer upravo takav sadržaj dobija najviše reakcija.

Onda političari počinju proizvoditi upravo takav sadržaj, a mi kao mediji upadamo u tu zamku. Politički proizvod često nije ništa drugo nego glupost, a mi onda osjećamo obavezu da te gluposti pretvaramo u vijesti. Naravno, ne baš sve, jer nije svaka objava vijest.

Ako mediji bez provjere konteksta prenose svaku političku provokaciju, onda političarima praktično daju besplatno uređivanje javne agende. Mi nemamo ozbiljne teme kao javnu agendu, nego upravo ovo što ste rekli – da je jedna ozbiljna država rekla da neće reagovati na sve.

Kod nas se, upravo u toj neprestanoj reakciji na sve što kažu Dodik, Konaković, Čović, Vukanović i drugi akteri stvaraju vijesti koje se vrte kao oni kružni tokovi na početku. Dakle, vrtimo se u krug, a suštinski problemi se ne rješavaju. Znači, odgovor je isti: dok god algoritmi određuju suštinu, mi ostajemo bez suštine.

Opozicija u RS-u već godinama pokušava srušiti Dodika, ali SNSD opstaje. Šta opozicija radi pogrešno i zašto još uvijek ne uspijeva ponuditi dovoljno snažnu alternativu?

Ne znam da li je neko napisao više tekstova o tome. Ta moja frustracija, zapravo je moje neprestano očekivanje da opozicija shvati jednu logiku, koju im stalno treba ponavljati: njihova osnovna greška je uvjerenje da je dovoljno to što nisu Dodik.

Oni nam sad stalno poručuju: „Znate, mi nismo Dodik.“ Morate pokazati šta ćete uraditi, s kojim ljudima i u kojim rokovima. Nemaju nikakav artikulisan program koji će ovo nezadovoljstvo složiti u pobjedničku priču.

Imate neke nezadovoljne lidere, sve više narogušene, i svaki sebe vidi kao prirodnog vođu.  Mjesecima su se bavili kandidaturama. Blanuša je od nekoga ko je zamalo pobijedio na vanrednim izborima odjednom potpuno nestao. Više ne znamo čime se taj čovjek bavi. Draško je preuzeo kompletnu kampanju opozicije.

Nacionalni park Sutjeska je poklonjen

A ove godine u Republici Srpskoj imali su priliku da građanima direktno pokažu koliko su koštale afere kao što su Vijadukt i Serdarov, uništena javna preduzeća i rasprodati resursi. Nacionalni park Sutjeska je poklonjen. Znači, ne možete samo gunđati da se takve stvari dešavaju.

SNSD, kakav god da je, i dalje ima najozbiljniju organizaciju. Oni su se nedavno pohvalili da imaju preko 200.000 članova na papiru. Oni znaju ili barem misle da znaju da će 200.000 ljudi glasati za njih. Protiv vlasti koja ima takvu organizaciju u svakom mjestu ne možete izaći kao skup uvrijeđenih solista dva mjeseca prije izbora. Svaki rezultat ove opozicije bit će iznenađenje. Iskreno mu se nadam, ali čuda se ne dešavaju.

SNSD ne opstaje samo zato što je snažan. Opstaje zato što mu opozicija redovno poklanja vrijeme, prostor i sopstvene autogolove. Opozicija mora pokazati da se negdje razlikuje i po načinu donošenja odluka, a ne samo po imenima na plakatima. Zato se vraćam na to zašto ne vjerujem da iko ko je ikad bio politički u koaliciji s Miloradom Dodikom može biti prava opozicija njemu. Po meni je to eliminatorni faktor da bih glasao za nekog iz bilo koje opozicione partije.

Koliko je SNSD danas zapravo stranka Milorada Dodika, a koliko je već postao sistem koji može funkcionisati i nakon njegovog političkog odlaska? I kakvu ulogu u tom procesu vidite za njegovog sina Igora Dodika?

Milorad Dodik, to je sada jedan SNSD, jedan motor koji mijenja brzine. Nekada je to bila velika brzina, nekada goropadni, ogromni automobil ili čak kamion koji je rušio sve oko sebe. To više nije tako. Sada se već radi o mnogo slabijem pogonu. SNSD je značajno oštećen. Došlo je do zamora materijala. Biološki, ljudi koji su vodili SNSD više nemaju snage da odgovore potrebama te partije, a ne naziru se novi lideri.

Dodikova stranka je mnogo širi sistem. Tokom ove dvije decenije izgrađena je mreža radnih mjesta, javnih funkcija, tendera, preduzeća, lokalnih moćnika koji su u direktnoj vezi sa SNSD-om, ali i ogroman medijski uticaj. To posebno naglašavam. Ta mreža neće nestati danom Dodikovog odlaska. Dodik je glavno ljepilo tog sistema, njegov vrhovni arbitar.

Formalno uklanjanje sa funkcija i uklanjanje centra nakon što je došlo do te presude, bez njega bi SNSD vjerovatno opstao. Dosta članova SNSD-a nadalo se da će se to desiti. Bilo je nekih koji su se pripremali da preuzmu lidersku poziciju. Ali on je, na neki način, sve te interesne grupe uspio staviti pod kontrolu i ponovo tu partiju držati pod kontrolom. Ali sve slabije. To nije onaj Dodik od prije 20 godina.

Dinastijsko nasljeđivanje vlasti

Igor Dodik je očigledno dio plana nasljeđivanja. Njegovo pozicioniranje u stranačkoj organizaciji, na listi u najvažnijoj izbornoj jedinici, kao prvo političko mjesto, zaista je malo čudno. Mislim da to većini ljudi u stranci ne odgovara i siguran sam u to, prema mojim informacijama. To je veliki test i rizik i za njega i za stranku. Prezime mu otvara vrata, ali među biračima je teret to dinastijsko nasljeđivanje vlasti, što se ne može predstaviti kao demokratija. Njegov jedini adut je to što je sin Milorada Dodika.

SNSD može preživjeti Milorada Dodika. Samo je neizvjesno može li taj „dodikizam“ preživjeti bez njegove lične snage, autoriteta i sposobnosti koja je glavna snaga tog unutrašnjeg SNSD-a – da kontroliše međusobno suprotstavljene interese.

U Banjoj Luci će 3. septembra biti osnovana Privredna komora države Izrael u Republici Srpskoj, a na njeno čelo dolazi izraelski biznismen Amir Gross Kabiri. Šta osnivanje ove komore govori o novim političkim i poslovnim vezama koje Milorad Dodik gradi?

Da ne ulazim u zamku nekog velikog političkog zaključka, treba vidjeti koji je tačno pravni osnov za komoru, ko su osnivači, ko je finansira, koja su njena ovlaštenja i koja je uloga države Izrael. Treba utvrditi da li je to dogovor s Bosnom i Hercegovinom kao državom ili samo s Republikom Srpskom.

Politički gledano, jasno je da Dodik traži neke nove međunarodne kanale. On je željan međunarodne političke prihvaćenosti, da je on, da tako kažem, neki faktor te politike. Kabiri već ima razvijene poslovne veze u Mostaru, ako dobro shvatam, ako pričamo o istoj osobi. Njegovo približavanje Banjoj Luci više liči na povezivanje tih političkih centara i političko-poslovne moći Dodika i Čovića nego na neku novu situaciju.

Naravno, svaka ozbiljna investicija je dobrodošla. Privredne veze se mjere uloženim novcem, otvaranjem radnih mjesta, plaćenim porezima i transparentnim ugovorima, a ne samo svečanim otvaranjima. Spomenuo sam ranije Vijadukt i Serdarova. Sve je to bilo otvoreno trijumfalno, a na kraju smo mi svojim poreskim novcem plaćali te ogromne političke greške, dok su oni kao političari ostajali netaknuti.

Ostalo je još malo do početka zvanične predizborne kampanje. Šta nas, prema Vašoj procjeni, očekuje u narednih mjesec dana? Kakva je trenutno atmosfera konkretno u Republici Srpskoj i šta mislite – hoće li u centru kampanje biti stvarni životni problemi građana ili ćemo ponovo gledati nacionalne teme, sukobe i podizanje tenzija?

Prije nekih 25 godina napisao sam tekst po kojem je snimljen i kratki dokumentarni film koji se zvao „Prazne priče i pune cijevi“. Politički diskurs u BiH pokušao sam staviti pod jedan naslov – prazne priče i pune cijevi.

Neće se desiti ništa drugačije. Očekuje nas agresivna, personalizovana i u velikoj mjeri digitalna kampanja. Bit će mnogo populizma, otvaranja, jednokratnih pomoći, optužbi za izdaju i priča o stranim neprijateljima. Društvene mreže će ovaj put služiti kao glavni predizborni ring. Sva istraživanja pokazuju da su one glavni medijski adut. Svi su već počeli da se obraćaju građanima putem društvenih mreža. SNSD ulazi u izbore oslabljeniji nego ikad, ali je to i dalje najbolje organizovana pojedinačna stranka ne samo u RS-u nego i u BiH.

Šta će biraču na dan izbora biti važnije - proizvedeni strah ili stvarni život?

Opozicija ulazi s ogromnom prilikom, ali je iscrpljena vlastitim sukobima i višemjesečnim natezanjima oko kandidatura. Zato će ishod ovih izbora biti neizvjesniji. Pogotovo što su ovi izbori ovaj put pod kontrolom mašina. Između birača i biračkog mjesta sada stoji neka mašina koju nije baš moguće korumpirati. Mi se barem nadamo da je tako.

Stvarni problemi će se, znači, pominjati, ali će ih stranke pokušati potisnuti nacionalnim temama, jer je mnogo lakše govoriti o ugroženosti naroda nego objasniti dugove, stanje zdravstva, cijene, odlazak ljudi, zagađen zrak, nestašice vode i rasprodaju javnih resursa.

Ekonomska stvarnost je, s druge strane, nešto što se više ne može sakriti. Tako da će ljudi ipak vjerovati svojim očima. Mitinzi, ako ih bude, bit će manje posjećeni nego ranije. Pitanje je šta će biraču na dan izbora biti važnije – proizvedeni strah ili stvarni život s kojim se suočava. Takav će biti i rezultat ovih izbora.

Trifunović o glorifikaciji Ratka Mladića u gradovima RS-a

U Zvorniku, Višegradu i Istočnom Sarajevu, a potom i u Banjaluci, ljudi su palili svijeće i baklje i uzvikivali Mladićevo ime. Među njima su uglavnom bili mladi, pa i djeca, rođeni godinama nakon završetka rata.

Oni Ratka Mladića ne pamte.

Njima je Ratko Mladić objašnjen.

Neko ih je naučio koga treba da slave, ali ne i zašto je taj čovjek ostatak života proveo u zatvoru. Dobili su gotovu prošlost, uredno podijeljenu na naše heroje i njihove zločince. U toj prošlosti nema vezanih mladića sa snimka „Škorpiona“, masovnih grobnica oko Zvornika ni opsade Sarajeva.

U Višegradu su sinoć gorjele baklje na mostu. U tom gradu je 1992. godine, nedaleko odatle,  59 bošnjačkih žena, djece i staraca bilo zaključano u kući u Pionirskoj ulici i živo spaljeno. Mladi koji danas žive u Višegradu nisu krivi za taj zločin. Dogodio se prije njihovog rođenja.

(Buka)