Bio je jedna od legendi kakve se pamte generacijama. Pored radosti koju je donio ljudima, pamti se i tužna sudbina koja ga je pogodila još u ranoj mladosti. Zbog njegove nevjerovatne igračke veličine, u Sarajevu mu je podignut spomenik, autorsko djelo Adisa Lukača. Ipak, dok je igrao, veliki majstor košarkaške lopte Mirza Delibašić pobrinuo se da priča o njemu bude daleko veća i snažnija od bilo kakvog spomenika, prenosi Dnevno.hr.

Od teniskih terena do krova Evrope

Mirza je zaista bio među najvećim igračima koji su ikada zaigrali u Evropi. Rođen je u Tuzli 1954. godine, a kao dječak nizao je uspjehe u tenisu, osvojivši i pionirsko prvenstvo BiH. Ubrzo se zaljubio u košarku i 1968. počeo igrati za tuzlansku Slobodu. Već 1971. godine s kadetskom reprezentacijom Jugoslavije osvaja titulu evropskog prvaka, a godinu kasnije i svjetsko zlato. Iako su ga željeli mnogi, pa i beogradski Partizan u kojem je kratko boravio, popularni Kinđe je svoje srce poklonio Sarajevu i prihvatio ponudu Bosne.

Zlatne godine u Bosni i madridskom Realu

S Bosnom je dva puta bio prvak bivše države i osvajač Kupa, a kruna karijere desila se 1979. godine u Grenoblu. Pobjedom protiv italijanskog Emersona, sarajevski klub je postao prvak Evrope. Ubrzo stiže ponuda života – poziv madridskog Reala. Sezona 1980/81. bila je nestvarna: osvojio je olimpijsko zlato u Moskvi, špansko prvenstvo i Svjetski klupski kup. "To je bila moja zlatna godina. Lopta nije htjela nigdje osim u koš", govorio je Mirza.

Životni pad i teška borba sa zdravljem

Nakon sportskog vrhunca, uslijedio je krah. Raspad prvog braka, kada ga je napustila supruga sa sinom Darijem, ostavio je duboke ožiljke. Iako je preuzeo obavezu izdržavanja porodice, sve više se odavao alkoholu, što je rezultiralo odlaskom iz Madrida. Prešao je u italijansku Kazertu kod svog prijatelja i mentora Bogdana Tanjevića, ali tu počinju ozbiljni zdravstveni problemi. Godine 1983. doživio je težak moždani udar i završio na VMA u Beogradu. Ostale su teške posljedice – Mirza u početku nije mogao hodati ni govoriti, a u jednom trenutku bio je i klinički mrtav. Oporavak je bio dug i težak.

Ponos, rat i tihi odlazak

Sreću je nakratko pronašao u drugom braku s najboljom košarkašicom sarajevskog Željezničara Slavicom Šukom, s kojom je dobio sina Danka. Košarkaški svijet ga nije zaboravio, pa ga je FIBA 1991. godine proglasila jednim od najboljih evropskih igrača. Raspadom Jugoslavije imenovan je za selektora Bosne i Hercegovine, ali se zbog neslaganja s ljudima iz Košarkaškog saveza BiH brzo povukao s te funkcije. Svoje posljednje godine provodio je u sarajevskim kafićima, gdje ga je ovisnost na kraju koštala života.

Njegov prijatelj Bogdan Tanjević to je bolno i precizno opisao: “Kada sam ga zadnji put vidio pet mjeseci prije smrti, to više nije bio Mirza Delibašić. Smanjio se, jedva da ste ga mogli pronaći u tom velikom krevetu. Izmoren, očajan… Polumrtav. Ipak je i dalje pušio kao Turčin. Umro je od bolesti koja se zove tuga. Zove se rat. Zove se Jugoslavija.”