Širenje NATO-a prema istoku postalo je jedno od centralnih pitanja evropske bezbjednosti mnogo prije nego što je izbio današnji rat. Rasprava nije počela sa Vladimirom Putinom, niti sa događajima iz 2022, već neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Tokom pregovora o njemačkom ujedinjenju 1990. i 1991. sovjetsko rukovodstvo dobijalo je uvjeravanja zapadnih zvaničnika u vezi sa budućim kretanjem NATO-a. Međutim, već početkom naredne decenije strateška računica u Vašingtonu počela je da se mijenja, piše webtribune.rs.

Džefri Saks u razgovoru sa Paskalom Lotazom tvrdi da je praktična odluka o širenju Alijanse bila donesena već 1992. godine i ocjenjuje je kao jednu od sudbonosnih odluka američke spoljne politike poslije Hladnog rata.

Do sredine devedesetih pitanje više nije bilo samo da li će države centralne Evrope postati članice NATO-a. Strateško razmišljanje već se pomjeralo prema Ukrajini i Gruziji.

Posebno mjesto u toj priči zauzima Zbignjev Bžežinski. U knjizi „Velika šahovska tabla“, objavljenoj 1997, razmatrao je američki primat u Evroaziji i značaj Ukrajine za budući odnos snaga. U njegovim projekcijama pojavljuje se mogućnost ukrajinskog pristupanja NATO-u između 2005. i 2010. godine.

Iza takve politike stajala je pretpostavka da Rusija neće imati dovoljno snage da joj se uspješno suprotstavi. Očekivalo se i da Moskva neće izgraditi strateška partnerstva sa Kinom i Iranom koja bi mogla da promijene odnos snaga.

Upravo se taj dio računice pokazao presudnim. Rusija je tokom narednih decenija obnovila značajan dio državne, ekonomske i vojne moći, dok su odnosi Moskve sa Pekingom i Teheranom postajali sve bliži.

Istovremeno su se unutar samog zapadnog političkog i diplomatskog establišmenta pojavljivala upozorenja.

Džordž Kenan, jedan od najpoznatijih američkih diplomata i arhitekata politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza, protivio se proširenju NATO-a i smatrao ga velikom greškom.

Vilijam Berns, kasniji direktor CIA, dok je bio američki diplomata upozoravao je da članstvo Ukrajine u NATO-u predstavlja posebno ozbiljnu crvenu liniju za rusku političku klasu, a ne samo za jednog ruskog lidera.

Angela Merkel takođe je bila svjesna rizika. Na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. postojalo je snažno protivljenje neposrednom otvaranju puta za ukrajinsko članstvo.

Problem je, međutim, ostao neriješen. NATO nije primio Ukrajinu, ali nije ni zatvorio mogućnost njenog budućeg članstva. Tako je nastalo stanje u kojem je Moskva smatrala da se vojna infrastruktura postepeno približava njenim granicama, dok je Zapad insistirao na pravu svake države da bira sopstvene saveze.

Saks upravo u tom dugom procesu vidi jednu od glavnih linija koje su dovele do sadašnje konfrontacije. Njegova argumentacija nije zasnovana samo na potezima ruskog rukovodstva, već i na upozorenjima ljudi koji su decenijama bili dio američke spoljnopolitičke elite.

Time se otvara pitanje koje je dugo ostalo u drugom planu: ako su ozbiljna upozorenja postojala još tokom devedesetih i početkom 2000-ih, zbog čega je politika nastavljena?

Odgovor vodi prema mnogo široj strategiji. Ukrajina nije bila samo još jedna potencijalna članica NATO-a. U američkim geopolitičkim projekcijama ona je predstavljala jednu od najvažnijih država na prostoru između zapadne Evrope i Rusije.

Zbog toga se današnja vojna konfrontacija ne može odvojiti od odluka donijetih u periodu kada se vjerovalo da Moskva nema snagu da odgovori.

Tri decenije kasnije ta pretpostavka više ne važi, ali posljedice odluka donetih na njenoj osnovi ostale su dio evropske bezbjednosne arhitekture.