Ratni zločinac Ratko Mladić umro je u Hagu 27. avgusta. Prije nego je nakon višegodišnjeg skrivanja završio iza zidova haškog pritvora, postojali su ljudi koji su počeli slagati dokaze protiv njega. Jedan od najvažnijih bio je američki tužilac Mark Harmon. Harmon je u Haško tužilaštvo došao 1994. godine. U Tribunalu je proveo 17 godina i radio na nekim od najvažnijih predmeta vezanih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ali njegova posebna historijska uloga vezana je za zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Harmon je napisao prvi draft prvobitnih optužnica protiv njih dvojice. To znači da je njegovo ime upisano u sam početak pravnog procesa koji će, mnogo godina kasnije, završiti doživotnom robijom za Mladića. Godine 1996, kada su Karadžić i Mladić još bili na slobodi, Harmon je pred Haškim tribunalom iznio dokaze o njihovoj odgovornosti. U tadašnjem Pravilu 61 Haškog tribunala, postupku održanom upravo zato što optuženi nisu bili uhapšeni, govorio je o dokazima koji su trebali omogućiti njihovo buduće procesuiranje.

O Mladiću je tada rekao nešto što danas zvuči gotovo proročanski. Tvrdio je da je Mladić nakon preuzimanja komande nad VRS uspostavio vlastitu komandnu strukturu, lično birao članove Glavnog štaba i komandante korpusa te da je „efektivno kontrolirao“ VRS tokom rata. A onda je, govoreći o Karadžiću, Mladiću i snagama pod njihovom kontrolom, izrekao rečenicu koja je ostala zabilježena u dokumentima Tribunala:

- Karadžić i general Mladić i snage pod njihovom direktnom kontrolom odgovorni su za stvaranje tih scena.

Te „scene“ bile su scene ubistava, progona, deportacija, mučenja i drugih zločina koji su kulminirali genocidom u Srebrenici. Ali Harmon nije bio tužilac koji je svoje predmete gradio samo iz kancelarije. On je išao na teren. U slučaju Srebrenice radio je sa istražiteljima koji su nakon pada enklave stigli u Tuzlu i razgovarali sa traumatiziranim preživjelima. Razgovarali su i sa pripadnicima holandskog bataljona koji su bili u Srebrenici kada ju je zauzela VRS pod Mladićevom komandom.

Najveći istražni izazov bio je jednostavan, ali stravičan: šta se dogodilo muškarcima i dječacima koji su nakon pada enklave odvojeni od svojih porodica i odvedeni na nepoznate lokacije? Odgovor su tražili kroz iskaze preživjelih, insajderske svjedoke, dokumente i snimke iz zraka. I pronašli su ga. Harmon je kasnije govorio i o tome koliko je bilo teško slušati svjedočenja ljudi koji su preživjeli najstrašnije zločine. Govorio je o susretima sa ljudima koji su se morali vratiti živjeti u ista mjesta gdje su svakodnevno sretali ljude koji su ubili njihove najbliže. Ali ono što je posebno važno jeste da je Harmon izlazio i na mjesta zločina.

Kada je kao tužilac obilazio područje Srebrenice, vidio je masovne grobnice, ljudske ostatke i mjesta egzekucija. Los Angeles Times opisao je prizor koji je Harmon zatekao: skrivene grobnice, gomile lobanja sa ostacima poveza preko očiju i mjesta na kojima su zidovi bili ispunjeni tragovima metaka, krvi i ljudskog tkiva.

Harmon je tada rekao:

- Nalazite se u srcu tame, osjećate je, ona je opipljiva.

To nije bila fraza čovjeka koji je zločin gledao kroz statistiku. To je govorio čovjek koji je bio na mjestu na kojem su ljudi ubijani. U predmetu protiv još jednog zločinca generala Radislava Krstića Harmon je vodio tužilački tim koji je dokazivao da ono što se dogodilo u Srebrenici nije bilo samo masovno ubistvo, nego genocid.

Godine 2001. Krstić je proglašen krivim za genocid. Bila je to prva presuda za genocid koju je donio međunarodni sud nakon Nürnberga. Harmon je tada govorio o rezultatu istrage kao o „najpotpunijem objektivnom zapisu“ o genocidu. A kada su pojedinci i dalje negirali da se zločin dogodio, Harmon nije pozivao na kolektivnu krivicu. Naprotiv.

Rekao je:

- Autori ovog zločina bacili su ljagu na ugled bosanskih Srba i način da se ta ljaga ukloni jeste identificirati krivce i pokazati da nisu kolektivno krivi bosanski Srbi, nego pojedinci.

U jednom od svojih kasnijih intervjua govorio je o ljudima koji su počinili zločine, a zatim jednostavno nastavili živjeti u svojim zajednicama. Prisjetio se kako je tokom istrage razgovarao sa velikim brojem pripadnika VRS koji su tvrdili da ništa nisu vidjeli i ništa nisu znali. Ali sjetio se i jednog čovjeka koji je ipak progovorio i istražiteljima dao informacije o lokacijama određenih grobnica. Za Harmona je upravo to bilo pitanje moralne odgovornosti: svjedočiti o onome što se dogodilo. Njegov rad zato nije bio samo pravna konstrukcija.

Bio je potraga za činjenicama. Za tijelima, imenima, naredbama, lancem komandovanja. Za odgovorom na pitanje ko je znao šta se događa i ko je imao moć da to zaustavi.

Harmon je iz Tribunala otišao 2011. godine. I tu se njegova priča sa Mladićem završava na gotovo simboličan način. Nije dočekao Mladićevo suđenje, prvostepenu presudu iz 2017. godine, ni pravosnažnu presudu iz 2021. godine. Mark Harmon je preminuo u septembru 2024. godine, u 78. godini, nakon duge i teške bolesti.