Kada su prije nekoliko godina na pola hektara prvi put posijali bundeve golice, malo ko je u njihovom kraju vjerovao da će od toga biti ozbiljnog posla. Danas ih porodica Ovanin uzgaja na pet hektara, proizvodi oko 400 litara bundevinog ulja godišnje i uspijeva prodati gotovo sve što proizvede. Kristijan Ovanin, pravosudni policajac zaposlen u zatvoru u Glini, poljoprivredom se bavi u Novom Farkašiću, 12 kilometara od Petrinje, gdje je sjedište njihovog poljoprivrednog gazdinstva i gdje žive njegovi roditelji Marica i Štefo, piše Večernji.

Početnički izazovi i širenje proizvodnje

Počeci s bundevama nisu bili nimalo jednostavni. "Smijali su nam se kad smo počeli", prisjeća se Kristijan. Danas, kada je proizvodnja višestruko veća i kada razmišljaju o dodatnom širenju, umjesto podsmijeha češće čuju pitanje: "Pa zar ti toliko treba?"

Ovanini trenutno imaju oko pet hektara pod bundevama, a proizvodnju planiraju dodatno povećavati. Pronašli su i kooperanta koji za njih uzgaja golice, dok Kristijan preuzima berbu, pranje i sušenje sjemenki, nakon čega ih odvozi na preradu. Njihov glavni proizvod je ekstradjevičansko bundevino ulje, a upravo su na njegovom kvalitetu odlučili graditi cijelu priču.

Kvalitet bez kompromisa

"Na slabo kontrolisanom tržištu ima, nažalost, svakakvog ulja. Mi smo odlučili da naše bude ekstradjevičansko. Takvo ulje je vrhunsko, 100 posto čisto, dobijeno prženjem i mehaničkim presanjem sjemenki. Garantujemo kvalitet, što smo više puta i dokazali na međunarodnim izložbama, gdje je u posljednje četiri godine naše ulje dobilo dvije zlatne i dvije srebrne medalje", kaže 40-godišnji Kristijan.

Za razliku od dijela proizvođača, Ovanini svoje ulje ne miješaju sa suncokretovim. Riječ je o čistom bundevinom ulju, prepoznatljivom po mirisu, ukusu i boji. Za jednu litru potrebno je oko dva kilograma suhih sjemenki. Na jednom hektaru mogu dobiti između 1000 i 1200 kilograma sirovih sjemenki, ali se nakon sušenja njihova masa prepolovi. Posao dodatno otežava divljač, zbog koje su svoja polja morali zaštititi električnim pastirom koji se napaja putem solarnog sistema.

Tradicija i novi počeci nakon zemljotresa

Pored ulja, na gazdinstvu proizvode brašno i pržene slane sjemenke, dok se paralelno bave ratarstvom i uzgojem svinja, za čiju ishranu siju kukuruz, ječam i tritikale.

Poljoprivreda je u porodici prisutna generacijama. Kristijanovi roditelji su oduvijek radili na zemlji, a imanje su ponovo pokrenuli nakon ratnih dešavanja 1993. godine. Kristijan je upravljanje preuzeo prije sedam godina, no ubrzo je uslijedio razorni petrinjski zemljotres. Nakon te katastrofe, porodica je odlučila definitivno odustati od govedarstva i proizvodnje mlijeka. Krave su tada morali spašavati preko rijeke Kupe, a teška odluka o njihovoj prodaji najviše je pogodila oca Štefu.