Ponovni poziv Donalda Trumpa Irancima da ustanu protiv Islamske Republike oživio je pitanje među nekima od onih koje on poziva na ulice: nakon mjeseci promjenjive politike SAD-a, mogu li vjerovati Washingtonu da će stajati uz njih ako to učine?

Ovo pitanje se pojavilo u trenutku kada su Sjedinjene Države obnovile udare na iranske vojne ciljeve, a Trump odbacio poziv Teherana za povratak na Islamabadski memorandum, rekavši da sporazum s Islamskom Republikom nije „vrijedan papira na kojem je napisan“.

Međutim, odgovori koje je poslao određeni broj gledalaca televizije Iran International pokrenuli su drugačije pitanje: ako se Iranci vrate na ulice, mogu li biti sigurni da će ih Washington nastaviti podržavati?

Neki su ukazali na iskustvo iz proteklih osam mjeseci, tokom kojih se Trump kretao između ohrabrivanja Iranaca da se suprotstave Islamskoj Republici, pokretanja rata protiv nje, postizanja sporazuma s Teheranom i ponovnog eskaliranja vojnog pritiska.

Ta historija je započela s antivladinim prosvjedima širom zemlje u decembru i januaru.

Trump je više puta ohrabrivao Irance da ostanu na ulicama. Dana 13. januara, dok se gušenje prosvjeda intenziviralo, poručio je demonstrantima da „preuzmu svoje institucije“ i izjavio da je „pomoć na putu“.

Represija koja je uslijedila bila je izvanrednih razmjera. Više od 36.500 ljudi ubile su snage sigurnosti tokom gušenja prosvjeda 8. i 9. januara, prema povjerljivim vladinim dokumentima i drugim dokazima, uključujući terenske izvještaje i svjedočenja medicinskog osoblja, svjedoka i porodica žrtava, koje je pregledao Iran International.

Trump je također upozorio Teheran da ne pogubljuje privedene demonstrante, rekavši da će Sjedinjene Države poduzeti „vrlo snažnu akciju“ ako se pogubljenja nastave.

Nekoliko dana kasnije, rekao je kako je obaviješten da je više od 800 planiranih pogubljenja otkazano i sugerisao da je njegova intervencija pomogla da se ona zaustave. Generalni tužilac Irana kasnije je demantovao da je takav plan za masovna pogubljenja uopće postojao.

Zatim su, 28. februara, Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli rat protiv Islamske Republike.

Trump se ponovo direktno obratio iranskoj javnosti. Pozvao je ljude da ostanu u skloništima dok bombardovanje traje, ali je rekao da bi Iranci, nakon što vojne operacije završe, trebali „preuzeti svoju vladu“.

Za protivnike Islamske Republike koji su njegove izjave protumačili kao posvećenost podršci političkim promjenama, mjeseci koji su uslijedili donijeli su složeniju sliku.

Rat je na kraju ustupio mjesto pregovorima i Islamabadskom memorandumu. Sporazum se prvenstveno bavio sigurnosnim i geopolitičkim pitanjima, uključujući tjesnac Hormuz, iranske nuklearne aktivnosti i sankcije. Politička prava Iranaca i vladina represija nad demonstrantima nisu bili centralni elementi tog okvira.

To nije učinilo Washington saveznikom Teherana. Sjedinjene Države su nastavile vršiti snažan ekonomski i vojni pritisak na Islamsku Republiku, a i sam sporazum se kasnije raspao.

Međutim, to je pokazalo značajno ograničenje ranije Trumpove retorike: neposredni prioriteti Washingtona mogli bi se pomjeriti s političkih promjena unutar Irana na postizanje dogovora s vladom s kojom su Iranci bili ohrabrivani da se suoče.

Pogubljenja su se također nastavila.

Trump nije potpuno šutio o njima. U julu je reagovao na pogubljenje jednog demonstranta napisavši „Divljaci!!!“ i podijelio materijale o drugom slučaju. Ali te intervencije su bile daleko ograničenije od njegovih ranijih upozorenja da bi pogubljenja mogla izazvati snažnu akciju SAD-a.

To je kontekst u kojem Trump sada još jednom traži od Iranaca da ustanu.

On je sam u srijedu priznao zašto je to teško učiniti. Upitan o izostanku novog ustanka, Trump je rekao da demonstranti „bivaju upucani“, dok je istovremeno tvrdio da Islamska Republika slabi i da će s vremenom postati manje sposobna da ih guši.

Razmjere gušenja prosvjeda u januaru čine to objašnjenje teško osporivim. Izlazak na ulice protiv Islamske Republike nosi trenutačni rizik od zatvaranja, pogubljenja ili smrti od ruku snaga sigurnosti.

Međutim, odgovori koje je primio Iran International sugerišu da je kod barem nekih Iranaca na djelu i druga računica: šta će se dogoditi ako postupe po Trumpovom ohrabrenju, a prioriteti SAD-a se nakon toga promijene?

Postoji presedan za to da Washington postavlja granice u pogledu toga koliko je spreman daleko ići. Tokom dvanaestodnevnog rata između Izraela i Irana u junu 2025. godine, Reuters je izvijestio, pozivajući se na dvojicu američkih zvaničnika, da je Trump odbio izraelski plan za ubistvo tadašnjeg vrhovnog vođe Alija Khameneija.

Ta epizoda ne dokazuje da je Trump spriječio svrgavanje Islamske Republike, kako tvrde neki od njegovih kritičara. Ali ona potkrepljuje razliku između Trumpove retorike o smjeni režima i granica koje Washington može nametnuti prilikom donošenja vojnih i diplomatskih odluka.

Trumpove poruke Irancima u proteklih osam mjeseci stoga su sadržavale dva različita signala.

Više puta ih je ohrabrivao da se suprotstave Islamskoj Republici i, u pojedinim trenucima, sugerisao da će američka moć pomoći u stvaranju prilike da promijene svoju vladu. U drugim trenucima, Washington je davao prioritet prekidu vatre, pregovorima i specifičnim sigurnosnim interesima SAD-a.

Za ljude od kojih se traži da rizikuju svoje živote u još jednom sukobu s Islamskom Republikom, ta razlika nije teorijska.

Trump pita kada će Iranci ustati i boriti se. Iskustvo iz proteklih nekoliko mjeseci pomaže da se objasni zašto neki od njih odgovaraju vlastitim pitanjem: ako to učine, koliko dugo mogu računati na njegovu podršku?