Piše: Aleksandar Trifunović (Buka)

Upravo sam prošao autom pored jedne od dvije epske megastrukture koje se, blago nama, konačno privode kraju u našoj Banjoj Luci. Pola vas je u sekundi pogodilo da je u pitanju kružni tok kod Kampusa, arhitektonski poduhvat milenijuma započet prije tri kratke godine. Vama iz druge polovine, koji ste naivno tipovali na kružnjak kod Škorpiona, više sreće u narednom izvlačenju!

I tako, dok milim tom poluasfaltiranom trasom brzinom koja mi dozvoljava duboko promišljanje, navigacija mi ponudi da ostatak puta pređem pješke jer ću brže stići. Eto dokle ide bezobrazluk stranog faktora.

U oblaku prašine već se nazire čuveno brdašce. I u tom trenutku, dakle momentalno, shvatim razmjere tragedije: pa još uvijek nije odlučeno čiji će kip usaditi u sami epicentar!

Nije se valjda tri godine gradilo da na kraju posadimo lavandu.

I tu mi sine apsolutno genijalna ideja. Zašto ne bismo sada, za života, podigli jedan kolosalni, monumentalni kip Gospodara Dodika? Dok još može lično prisustvovati vlastitom otkrivanju, održati prigodan govor o svom značaju i zahvaliti narodu što je prepoznao trenutak.

Ali pazite, ne bilo kakav kip! Mora biti toliko ogroman i tako strateški rotiran da može ravno preko krova Delte da fiksira cara Lazara kod Petrola pravo u oči. Nategnuto i napeto. Da i neupućen prolaznik odmah shvati da se tu nešto ozbiljno rješava već šest stotina godina.

Zamislite tu epsku razmjenu pogleda u kojoj se simbolički sudaraju naša slavna prošlost i još slavnija budućnost. Ispod njih Delta, da se između dva takva zavjeta može kupiti i nešto na sniženju.

Što se samog izgleda spomenika tiče, tu imam vrlo precizne zahtjeve. Gospodara nikako ne treba prikazati natmurenog i strogog, kakav je u svojim najboljim trenucima dok nas brani. Dosta se čovjek namrštio za sve nas. Red je da u bronzi malo i uživa.

Mora biti veseo, uhvaćen usred pjesme, raširenih ruku. Kao u sred kampanje na Kočićevom zboru na Manjači.

Jedna ruka pružala bi se itako znad Univerziteta i kampusa. Divna simbolika: Gospodar miluje našu mladost, našu pamet, našu budućnost. Međutim, vajar bi morao postići onu finu dvosmislenost, da ista ruka izgleda istovremeno kao da će studenta pomilovati po glavi i kao da će ga mlatnuti po njoj. Zavisno od toga šta studentu pada na pamet.

Ako razmišlja o ispitima, vidi očinsku podršku. Ako se studentu motaju neke opasne ideje o slobodi i pravdi, neka pogleda još jednom. Polako. Iz pravog ugla.

Volim umjetnost koja komunicira s posmatračem.

Kako uostalom zapisa i drevni mudrac Joshua Jovo Dugoprsti:

„Blago onima koji glavu saginju, jer će biti pomilovani. A onima koji je podignu, Gospodar će pomoći da je sagnu. Jer ruka Gospodareva uvijek je ista. Samo je jačina blagoslova različita.”

— Knjiga kruženja XII, 3:19–59

A na postamentu, prema Kampusu, uklesati onu njegovu antologijsku poruku mladima koja je već ušla u anale našeg obrazovanja:

„Možete da budete najbolji student, ali ako niste dio vlasti, sve je to zabluda.”

Slova dovoljno velika da se vide iz čitaonice. Dok još nije kasno.

Kolikim je samo nesrećnicima Godpodar tom rečenicom olakšao život. Godinama se uzdali u pamet, trud i ambiciju. Učili noćima, polagali ispite, ganjali prosjek. Budale. Roditelji se odricali, profesori ih ohrabrivali, niko da im kaže da su čitavo vrijeme ulagali u pogrešnu knjižicu.

Druga ruka bila bi okrenuta prema centru i najvažnijem objektu u gradu.

Naivniji među vama već su se prekrstili.

Prema omiljenoj banci, rođaci, ne prema Crkvi.

Tu se otvara čitava dubina Gospodareve brige za svoj narod. On je na sebe velikodušno preuzeo onaj teški, mučenički, prizemni dio našeg ovozemaljskog postojanja: finansijsku stabilnost, novac, materijalnu bazu. Nama je ostavio da se nesmetano bavimo duhovnom nadgradnjom. Da njegujemo vjeru, tradiciju i običaje, oslobođeni suvišnog petljanja u ovozemaljske tokove novca.

On neka broji, mi ćemo da vjerujemo!

Svečano otvaranje vidim jasno. Hor, zastave, delegacije, direktan prenos. Voditelj sa RTRS drhtavim glasom saopštava da Banjaluka konačno dobija ono što joj je nedostajalo. Kamera u tom trenutku mora pažljivo snimati od prepona prema gore, da u kadar slučajno ne uđe ono što joj je nedostajalo.

Prvi počasni krug odvozio bi Dodik oko Dodika. Za njim delegacije i zahvalni saradnici.

Spomenik bi, naravno, trebalo otkriti pred izbore, a kružni tok završiti za neke naredne. Šteta bi bilo potrošiti dva svečana otvaranja odjednom. Treba misliti i na buduće generacije kandidata.

Za cijenu me nemojte pitati. Tek kad kip bude gotov znaćemo koliko košta, a tada ga valjda nećemo rušiti zbog para.

Spomenik kao podsjetnik da je o ovom narodu uvijek imao ko da brine i da nas drži u formi, pa makar i beskonačnim vrtenjem u kružnom toku. Da ne kažem u krug.

Sad, ne znam jesam li baš najbolje pohvatao svu tu duboku urbanističku, istorijsku i futurističku simboliku. Malo sam se i umorio….

Ovu briljantnu viziju od srca poklanjam svom narodu.

Zapratite me za još genijalnih intervencija u prostoru! Ako me promašite, nema veze. Naići ću opet. Vidimo se u krugu.