Dževad Karahasan bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, koji je za svoj rad dobio brojna međunarodna priznanja, a živio je i predavao književnost u Sarajevu i Grazu. Tri godine prošle su od smrti slavnog pisca, a njegova književna zaostavština neće se nalaziti u Bosni i Hercegovini. Otkupio ju je Univerzitet u Grazu, izvijestila je Federalna televizija.

Akademska zajednica vijest je primila s razočarenjem u institucije Bosne i Hercegovine, a mi donosimo priču o odnosu prema kulturnoj baštini, naslijeđu i evropskoj književnosti.

'Niko iz Bosne se nije javio'

Dvije godine nakon smrti Dževada Karahasana objavljena je vijest da je Institut Franz Nabl za književna istraživanja Univerziteta u Grazu stekao zaostavštinu ovog profesora, akademika i književnika. Otkupili su je od njegove supruge Dragane Tomašević-Karahasan, koja u odgovoru za Federalnu televiziju tvrdi da joj se iz Bosne i Hercegovine niko nikada nije javio niti pokušao učiniti bilo šta da naslijeđe ostane u državi.

„Institut Franz Nabl još je prije desetak godina tražio da otkupi tu zaostavštinu jer je u Austriji običaj da se to uradi dok je pisac živ. On to tada nije želio. Poslije su se javili i čekali moju odluku. Ja sam dvije godine čekala da se javi neko iz Bosne. S obzirom na to da se niko nije javio, sve sam proslijedila Institutu“, navela je Dragana Tomašević-Karahasan, supruga Dževada Karahasana.

Kontinuitet odnosa prema Karahasanu

Karahasanove kolege tvrde da je ovaj slučaj slika kontinuiranog odnosa prema kulturi, ali i prema samom Karahasanu.

„To naprosto nije incident, to je kontinuitet odnosa prema tom književnom djelu. On nikad nije bio član lobija, on nikad nije bio poklonik, kako je duhovito govorio, jaranske estetike. Njega su lokalne nagrade zaobilazile, za razliku od velikih književnih nagrada“, kazao je Almir Bašović, profesor književnosti i drame na Univerzitetu u Sarajevu.

Na pitanje šta su institucije Bosne i Hercegovine učinile, iz više izvora potvrđen je odgovor – ništa. Iz Društva pisaca Bosne i Hercegovine, na čijem čelu je nekada bio i Karahasan, ni komentara. Iz Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine tvrde da nemaju finansijske mogućnosti.

„Nama zbirka nikad nije ponuđena, mi nismo znali ni da postoji ta mogućnost. Sad osjećam ličnu odgovornost što nismo neke pregovore započeli s porodicom. Činjenica je da svi znaju da mi nemamo novac za otkup građe, činjenica je da se u zadnjih trideset godina vrlo malo građe uopće otkupilo. Činjenica je, isto tako, da mnoge porodice ponude i poklanjaju građu“, istakla je Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ko treba pokrenuti inicijativu?

Ko se kome treba obratiti – porodica državi ili država porodici? Šta uopće institucije u ovakvom društvenom kontekstu mogu učiniti? Ostaju pitanja neriješenih kulturnih politika.

„Naše institucije moraju biti kapacitirane da se na taj način bave našim vlastitim naslijeđem, moraju imati i inicijativu, ali isto tako moraju imati i priliku i mogućnost da ostvare takve inicijative“, naglasio je Sanjin Kodrić, profesor bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti na Univerzitetu u Sarajevu.

Novca ima, ali je pogrešno raspoređen

„Zastupam tu tezu da novca ne nedostaje, nego je on pogrešno raspoređen. Da novca ne nedostaje, vidimo po tome što ova zemlja, ovaj grad ili ovaj kanton sebi može priuštiti da pozove raznorazne pjevače ili pjevačice o državnom trošku“, rekao je Vahidin Preljević, profesor germanistike na Univerzitetu u Sarajevu.

Premda su nakon Karahasanove smrti najavljivana osnivanja fondacija, stipendija i nagrada po njegovom imenu, ostao je tek nezvanični spomen na lik i djelo. I činjenica da se istraživač bosanskohercegovačke književnosti treba udaljiti šestotinjak kilometara od Bosne i Hercegovine kako bi dobio uvid u građu čovjeka koji je možda i najautentičnije pisao o toj zemlji.