Jasno je da je Izrael, pod svojim trenutnim religijsko-cionističkim rukovodstvom, postao stvarna i neposredna opasnost za cijelu regiju, a ne samo za neke zemlje.

Nijedna država u regiji nije izuzeta, pa čak ni one koje su s Izraelom povezane dugogodišnjim mirovnim sporazumima ili diplomatskim odnosima, poput Egipta, Jordana i Turske.

Novi izraelski poredak, koji je oblikovao religijsko-cionistički pokret od formiranja vlade 2022. godine, u potpunosti je promijenio izraelsku stratešku sigurnosnu doktrinu i efektivno je vezao za radikalnu religijsku viziju ovog pokreta. I sam Netanyahu dijeli tu viziju. U suštini, on ne vjeruje u suživot s okruženjem, što je jasno dao do znanja prije više od trideset godina kada je prvi put objavio svoju knjigu "Mjesto među nacijama".

On je također osnažio ovaj pokret kroz svoj savez sa dvojcem Smotrich-Ben-Gvir 2022. godine, otprilike godinu dana prije događaja od 7. oktobra. Zatim je iskoristio genocidni rat u Pojasu Gaze kako bi po prvi put proglasio svoju religijsko-duhovnu viziju, otvoreno deklarišući svoju duhovnu i ličnu posvećenost viziji "Velikog Izraela".

Sve ove činjenice ukazuju na jedan zaključak: Izrael nakon 2022. godine nije onaj Izrael koji je svijet poznavao više od sedamdeset godina. Postao je nova država, vođena vizijom vladajućeg religijsko-cionističkog pokreta.

Duboka država i Turska kao strateška meta

Taj pokret je brzo počeo da se pretvara u duboku državu preuzimanjem kontrole nad raznim granama vlasti, posebno nad sigurnosnim institucijama čijim rukovodstvom sada dominira: vojskom, policijom i Općom sigurnosnom službom (Shin Bet). Samo je pravosuđe ostalo izvan njihovog dometa.

Ovaj novi Izrael je agresivan entitet koji sve oko sebe vidi kao egzistencijalnu prijetnju. Konkretno u slučaju Turske, sada je posmatra kao nadolazeću stratešku prijetnju u punom smislu te riječi. Kampanje huškanja koje zasićuju izraelske medije i odjekuju kroz izjave izraelskih političara, posebno Netanyahua i njegovog ministra vanjskih poslova Gideona Sa'ara, to jasno pokazuju.

Suprotno onome što neki posmatrači vjeruju, ne mislim da je ova izraelska kampanja protiv Turske, koja se intenzivirala proteklih sedmica, vođena izraelskom izbornom sezonom. Izraelu nije u interesu da otvara širok front protiv Turske tokom izbora, čak ni ako bi, na primjer, Netanyahu pokušavao da otkaže izbore otvaranjem novog fronta.

Malo je vjerovatno da će on u ovom trenutku rizikovati konfrontaciju sa silom veličine Turske, osim ako se ne upušta u istinsko političko samoubistvo. Otvaranje fronta ove veličine u kratkoročne izborne svrhe bila bi politička ludost prvog reda, a Netanyahu možda i nije toliko lud da ode tako daleko.

Sirijski front i potreba za odvraćanjem

Istovremeno, pokušaj Izraela da isprovocira Tursku uznemiravanjem na sirijskom frontu počiva prije svega na njegovom uvjerenju da nova Sirija u ovoj fazi ne želi ulaziti ni u kakvu konfrontaciju koja bi je mogla iscrpiti. Zbog toga se čini da je trenutno izraelsko rukovodstvo uvjereno da može nastaviti i intenzivirati te provokacije u nastojanju da odvrati Tursku, a ne samo Siriju.

Ono tumači izostanak odgovora kao dokaz da je druga strana odvraćena. To samo ohrabruje Izrael na daljnje napredovanje i može ga uvjeriti da je došlo vrijeme da se pređe s odvraćanja na nametanje suvereniteta i kontrole širom regije. Upravo u tome leži glavna opasnost koju Izrael predstavlja.

Turska stoga mora raditi na tome da stvarno odvrati Izrael nametanjem činjenica na terenu u Siriji. Mora podići uloge protiv Izraela i pokazati da se Turska ne boji konfrontacije, a da pritom ne gurne Netanyahua u otvoreni rat koji bi, kao što je gore navedeno, za njega predstavljao političko samoubistvo. Takav turski pristup mora biti izvanredno precizan - precizan poput hirurškog skalpela. U isto vrijeme, turski donosioci odluka moraju shvatiti da se izraelski način razmišljanja može obuzdati samo putem proračunate eskalacije.

Poluge moći: Jerusalem, Mediteran i pravo

Turska raspolaže mnogim tačkama pritiska koje može iskoristiti da naškodi Izraelu dok podiže uloge i gradi čelični zid odvraćanja na njegovom putu. Jedna od njih je Jerusalem, koji Izrael tretira isključivo kao unutrašnje pitanje. Turski parlament bi mogao usvojiti zakon kojim se Jerusalem proglašava dijelom naslijeđa turske nacije i unutrašnjim pitanjem Turske, na osnovu činjenice da je Istanbul bio posljednja muslimanska prijestolnica koja je vladala Jerusalemom prije nego što je pao pod britansku okupaciju 1917. godine.

Istovremeno, takav bi zakon trebao potvrditi i podržati posebnu ulogu Jordana na svetim mjestima u Jerusalemu. Time bi se ponovo otvorila bitka oko legitimiteta Izraela u Jerusalemu, nakon što je Izrael vjerovao da je zatvorio taj front poslije odluke prve Trumpove administracije da 2017. prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i preseli američku ambasadu tamo 2018. godine.

Istočni Mediteran je još jedna tačka pritiska na Izrael. Turska mornarica trenutno tamo potvrđuje svoje prisustvo, što može uništiti izraelski osjećaj da uživa apsolutnu slobodu djelovanja na tom području.

Međunarodni pravni koraci, oslanjajući se na postojeće turske naloge za hapšenje izraelskih ratnih zločinaca poput Netanyahua, Katza i Ben-Gvira i insistirajući na njihovom sprovođenju putem Interpola i međunarodnih sudova, također bi pokazali težinu Turske na regionalnoj i međunarodnoj sceni, kao i njenu odlučnost da krivično goni ove ratne zločince.

Podrška Siriji i razotkrivanje propagande

Možda je jedan od najvažnijih koraka za praktično odvraćanje Izraela na terenu to da Turska otvoreno i nedvosmisleno podrži sirijsku vojsku, dajući do znanja Izraelu da Sirija ne stoji sama u konfrontaciji s njim. Oslanjanje na Odbrambeni savez iz Meke moglo bi biti kamen temeljac ove jednačine.

Svaki korak ovakvog turskog stava u Siriji nailazi na istu izraelsku optužbu: da tursko prisustvo tamo predstavlja "ekspanzionizam", što je optužba koja u potpunosti izvrće činjenice. Turska popunjava sigurnosni vakuum na vlastitoj granici. Zapravo, Izrael je taj koji zauzima novu teritoriju u Siriji: njegove zračne snage samovoljno bombarduju sirijsku teritoriju, njegova vojska je prešla liniju razdvajanja iz 1974. godine i ušla na novu sirijsku zemlju, a njegov vlastiti ministar odbrane, Katz, javno je izjavio da se njegove snage ne povlače.

Tel Aviv čak tvrdi da ima pravo određivati koje snage mogu djelovati unutar susjedne suverene države. Neprijateljski nastrojen, nasilan režim koji svakih nekoliko mjeseci pomjera svoju vojsku sve dublje u tuđu zemlju nema nikakvog osnova niti prava da naziva agresorom zemlju koja se odupire tom napredovanju. To nije analiza; to je propaganda prerušena u strategiju.

Proračunata eskalacija kao jedini odgovor

Izrael razumije samo jedan jezik; proračunata eskalacija ga prisiljava da prepozna svoju stvarnu veličinu i da se povuče. S druge strane, oklijevanje, povlačenje i blag govor u Izraelu se tumače isključivo kao znakovi slabosti koji pozivaju na daljnje napredovanje i provokacije. Ovo je odmetnička država kojoj se ne smije dozvoliti da djeluje s tolikom arogancijom i nekažnjivošću.

U suprotnom, vidjet ćemo kako izraelska vojska korak po korak napreduje prema Damasku kroz sirijsku teritoriju i duboko u Liban duž obale Mediterana, sve dok ne dođe direktno na granice Turske.

Ovo se ne može shvatiti olako niti se može tretirati kao problem koji se rješava kroz meku diplomatiju. Meka diplomatija funkcioniše sa racionalnim akterima. Ne funkcioniše sa ludacima i onima koji su opsjednuti genocidom, piše Clash Report.