U trenucima kada bi sportski uspjesi trebali biti u prvom planu, političke ceremonije često posluže kao ogledalo dubljih društvenih stanja. Pisac i kolumnista Stefan Simić u svom novom osvrtu analizira nedavni prijem srbijanskih odbojkašica kod predsjednika Aleksandra Vučića. Kroz prizmu govora tijela mladih sportistkinja, Simić nudi oštru kritiku političke stvarnosti u Srbiji, naglašavajući snažan kontrast između istinskog ljudskog dostojanstva i nametnutog političkog teatra. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Nigde kao danas nisam video da se neko toliko stidi Vučića

Nigdje kao danas nisam vidio da se neko toliko stidi Vučića. Gledao sam govor tijela odbojkašica dok im se obraća. Spustile su glavu kao na komemoraciji ili sahrani, a ne na proslavi medalja.

To je jedan od pokazatelja koliko ono najbolje što imamo od naše mladosti neće Vučića i sve ono što on predstavlja.

Probudio je u njima blam, stid, odvratnost.

Osjećaj krivice što su uopće tu, svjesne svega što je radio i radi.

Ne vidjeh u tih minutu ili dvije snimka nijedan osmijeh.

Ništa.

Zašto?

Zato što budi sve najgore u njima, i ne samo u njima.

Vidjele su svijeta, doživjele i osjetile nešto drugo.

Nije im vrhunac života mržnja prema ovome ili onome, nego težnja za nečim višim, a da to nije vašarski patriotizam i urlanje, nego diskretan rad za društvo.

Vidjele su države u kojima vlast nije svakodnevna porodična drama, gdje se građani maltretiraju predsjednikom svaki dan, non-stop.

Protivnice na terenu ne doživljavaju kao izdajnike i strane plaćenike. Poslije utakmice pruže ruku onima protiv kojih su se borile.

Ne zasipaju ih mržnjom u propagandnim medijima.

Uspjele su zahvaljujući saradnji, a ne zahvaljujući strahu i ucjenama.

Znaju da bez tima nema pobjede. On se ponaša kao da bez njega nema države.

Veličina je mirna. Ne okružuje sebe preplašenim ljudima. Ne prisvaja svaki uspjeh jedne zemlje. Ne govori neprestano o vlastitoj žrtvi. Dopušta i drugima da budu vidljivi.

On to ne zna i tjera svakoga iz svoje okoline ko misli svojom glavom.

Zato imamo Srbiju poltrona, ulizica, a ne dostojanstvenih boraca sa stavom.

Vučić je mnoge kupio, ucijenio. Njih nije. I svaka im čast na tome.

To je mnogo veći uspjeh od bilo koje medalje.

Medalje se zaborave. To da li si bio čovjek ili pokazao prkos tamo gdje treba, mnogo duže se pamti.