Hrvatski pjevač Ivo Robić stekao je veliku popularnost u bivšoj Jugoslaviji zahvaljujući hitovima "Morgen", "Stranci u noći", "Samo jednom se ljubi", "Sedamnaestogodišnjoj", "Serenada Opatiji", "Mona Liza", "Pjesma otoka", "La Paloma", "Reci da me voliš" i drugim. Međutim, prije više godina objavljeno je da ga je državna tajna služba godinama pratila.

"Rođen 29. januara 1923. godine u Garešnici, sin Stjepana i Marije Legin, po zanimanju pjevač na RT Zagreb, oženjen sa Martom r. Goleš, bez djece, sa stalnim boravištem u Zagrebu", stoji na samom početku zabilješki.

Kako je Udba zabilježila, smrt njegove najveće konkurencije doprinijela je vrtoglavom uspjehu koji je uslijedio u njegovoj karijeri.

"Iz podataka koje posjedujemo za imenovanog vidljivo je da je svoje djetinjstvo proveo u Bjelovaru kod roditelja. Njegov otac bio je sudski stražar, a kasnije sudski činovnik kod Kotarskog suda u Čakovcu. Završio je gimnaziju, a kasnije i muzičku školu. Za vrijeme rata pjevao je na Radio-stanici Zagreb, ali nije imao nekog većeg uspjeha, s obzirom na to što ga je stalno potiskivao pjevač Konc, koji je 1945. godine strijeljan od strane vlasti kao saradnik UNS-a. Tek tada počeo je Robić da se naglo uzdiže i danas je dostigao nivo pjevača svjetskog glasa lake muzike", dodali su. Karijeru je nakratko prekinuo zbog rata, a tada je upoznao i svoju buduću suprugu.

"U toku rata bio je mobilisan 1942. godine, a pripadao je tzv. đačkoj satniji. Čitavo vrijeme svog boravka u vojsci proveo je u Zagrebu. Krajem 1942. ili početkom 1943. godine upoznao se sa Martom, s kojom se kasnije oženio", piše između ostalog u dosjeu.

Po završetku rata preselio se u Zagreb, gdje je proveo najveći dio svog života.

"Kao pjevač stekao je veliku popularnost i s obzirom na to imao je veliki broj prijatelja, ne samo u Jugoslaviji, nego i u inostranstvu i po drugim zemljama, a ujedno snima ploče za neke radiostanice, te su mu prihodi vrlo visoki", navodi se u rezimeu podataka o Robiću.

Njegova prijateljica dala je dodatne informacije o pjevaču. Prema riječima njihove saradnice, Ivo nije mogao napraviti veći uspjeh u NDH jer im nije bio dovoljno blizak. Osim toga, otkrila je i da ga je slava "ponijela", odnosno da se njegovo ponašanje drastično promijenilo nakon što je postao popularan i cijenjen.

"Ivu Robića poznajem još iz djetinjstva, kad smo se kao djeca zajedno igrali u Bjelovaru. Otac mu je bio sudski stražar i važio je za vrlo poštenog čovjeka. Ima još jednoga brata. Obojica su bili vrlo dobra djeca. U NDH počinje zapravo njegova pjevačka karijera, samo se tada veoma teško probijao, jer ga je potiskivao poznati ustaški pjevač na radiostanici - Konc. Međutim, poslije strijeljanja Konca 1945. godine, Robić ostaje sam na radiostanici i tada zapravo počinje njegova 'slava'. Zarađuje veoma mnogo, ima ženu na koju troši jako mnogo para. Djece nemaju. On se potpuno promijenio i nikad se ne bi moglo reći da je to onaj isti Robić iz Bjelovara. Po shvatanju i načinu života, pa čak i po načinu oblačenja, postao je pravi zagrebački frajer. Prošle godine (1955., op.a.) bio je zajedno sa zabavnim orkestrom Radio Zagreba u Njemačkoj. Svi su se oni neprijatno ponašali, pjevali na njemačkom jeziku i sl. Posebno sam čula sa nekoliko strana da se naročito neprijatno ponašao Robić i da je naprosto, kako su mi doslovno rekli, 'lajao': da su umjetnici kod nas jako slabo plaćeni, da se u Jugoslaviji vrlo teško živi, da se umjetnike malo cijeni i da se teško probijaju i sl. Robić je u Zapadnoj Njemačkoj postigao veliki uspjeh i zaradio velike pare. Čak je gore kupio i auto. Nakon povratka nastupa u Varijeteu. Pjeva šlagere na svim stranim jezicima i čula sam da je na jednoj predstavi publika tražila da pjeva na hrvatskom, a on da je odgovorio: 'Hoću, ukoliko nisam zaboravio'", navodi se u izvještaju saradnice čiji je pseudonim Ljuba.

Poznato je da je Udba imala svoje saradnike širom svijeta, a jedan od njih je opisao Robićev povratak iz Zapadne Njemačke, gdje se upoznao s jednim majorom koji mu je otkrio nepoznate detalje o maršalu Josipu Brozu Titu.

"Dana 6. aprila 1958. godine oko 16 sati došao je u stan u Varaždinu Robić Ivo, pjevač na radiostanici Zagreb, koji u Zagrebu i stanuje. Kod navedenog se vratio po povratku iz Zapadne Njemačke sa automobilom. Kada je došao u stan, pustio je magnetofonsku traku i prisutni ukućani su pjevali, a on je snimao na magnetofon. Magnetofon je platio 600 maraka. Ovom prilikom je govorio da on ide iz Zapadne Njemačke i da je tamo uzeo raznih stvari u vrijednosti od 800.000 dinara. Dalje je rekao da, kada je bio tamo, sastao se s jednim majorom zapadnonjemačke armije koji je porijeklom Hrvat. U razgovoru s ovim majorom kaže da Tito nije više važan ni za Amerikance ni za Ruse, da kada Titu nestane novca, onda traži od Amerikanaca. To je Robiću pričao spomenuti major", piše u zabilješci Državne bezbjednosti Varaždin. Dokument je potpisan inicijalima N.M.

Njegova česta putovanja postala su sumnjiva državnoj službi, te je pozvan na razgovor kako bi se ispitala njegova poznanstva s emigrantima.

"Dana 26. 11. 1964. godine pozvao sam Ivu Robića na razgovor u vezi priloženih podataka. Izjavio je da u Njemačkoj kao i da nije nikada kontaktirao niti poznaje emigranta Š. R. 'Zainteresovat ću se za to ukoliko bude svraćao u Bielefeld', ako nešto sazna, javit će. U razgovoru je bio korektan, druželjubiv i otvoren. Želio je da se stekne utisak da je politički pozitivan i da ne želi imati kontakte sa političkim emigrantima u inostranstvu. P.S. Nisam mu postavio pitanje o Majer Jožici iz Švicarske", stoji u dosjeu.

Optuživali su ga i da je pjevao četničkim i ustaškim emigrantima u SAD-u.

“Emigrant u SAD-u prilikom posjete rodbini ispričao je pred određenim osobama da je pjevač Ivo Robić prilikom gostovanja u SAD-u pjevao i u državi Ohio, tj. u gradu Clevelandu. Baš u to vrijeme ustaške i četničke emigrantske organizacije održavale su svoje koncerte u Clevelandu, pa je Ivo Robić pjevao i na tim koncertima”, piše u dokumentu varaždinske Udbe.

Splitska Udba imala je slična saznanja.

“Prema saznanju, u Torontu među ekstremnim ustaškim emigrantima najpopularniji je Ivo Robić jer im je navodno pjevao pjesme koje su oni željeli”, piše u informaciji broj 312 splitske Udbe.

Pomenuti saradnik službe N.M. kazao je da mu je Robić priznao i da je bio blizak s Titom.

"Pjevao sam pred njim pedesetak puta. Prvi put bilo je to početkom pedesetih, stanovali smo u hotelu Kvarner u Puli, gdje smo i pjevali. Mi smo obično poslije nastupa malo prošetali, jeli škampe, tiho slušali muziku i vraćali se u hotel oko jedan-dva noću", ispričao je Robić 1986. u intervjuu za beogradski nedjeljnik Dugu. "Jednom smo moja supruga i ja zaspali tek oko tri, kad neko lupa na vrata. Mi skočimo, pogledamo se, i ja pitam onako u polusnu: 'Ko je?'. 'Otvorite', kaže neko. Nas dvoje se uplašili, a glas opet: 'Koliko vam treba vremena da se obučete?'. Jaoj, mi pomislili svašta, došla policija, čovjeku sve crno u tim trenucima prođe kroz glavu. Otvorim vrata i vidim dva čovjeka u crnim kožnim odijelima! Gotovo, pomislim. 'Šta da obučemo?', pitam uplašeno. 'Obucite svečano odijelo', reče jedan od njih, a nama odmah malo lakše. Nekako se to razjasnilo, došao crni mercedes, a šta bi drugo, i onda smo otišli na prijem. Obično bih bio s profesorom Mihaljincem, jer smo uglavnom izvodili zagorske i kajkavske popevke. Kad bi se društvo razišlo i svi otišli, predsjednik bi ostao s dva bijela psa i nas dvojicom uz klavir. Za dušu. Što se tih večeri tiče, one su prolazile samo uz muziku. Nikad nije bilo prilike da nešto popričamo, makar sam stanovao u Titovoj kući u Užičkoj. Tako je nekako ispalo da s Titom samo muzički razgovaram. Ostajali bismo do ranog jutra i, sjećam se, pili 'Ballantines'. Nas dvojica, Mihaljinac i ja, jedva bismo obavili jednu flašu viskija, a Tito bi sam obavio drugu. Sami smo birali pjesme, dok je on sjedio ili šetao s cigarom, a psi drijemali", otkrio je Robić u tom razgovoru, prenosi "24sata.hr".