Objava koju su na društvenim mrežama podijelili Voices of BiH i Jasna Ibrić otvorila je ozbiljna pitanja o ratnoj postavci Muzeja Semberije u Bijeljini. Fotografije iz unutrašnjosti prikazuju uniforme, oružje, zastave i portrete pripadnika srpskih formacija, dok autori objave tvrde da je rat predstavljen gotovo isključivo kroz perspektivu "odbrane" i vojnih uspjeha.

Na prvom slajdu objave stoji otvorena optužba: "Muzej u Bijeljini veliča rat i Vojsku RS", uz pitanje zašto takva postavka nije izazvala širu reakciju javnosti.

Fotografije koje su objavljene zaista prikazuju prostor ispunjen vojnim uniformama, zastavama, oružjem i portretima osoba povezanih s ratnim formacijama.

Na jednom zidu nalazi se veliki broj fotografija boraca, dok druga fotografija prikazuje tri lutke u vojnim uniformama i ratnu opremu izloženu ispred njih.

Na portretima se vide i natpisi s ratnim nadimcima, među njima "Mauzer", što se odnosi na Ljubišu Savića, komandanta Srpske nacionalne garde poznate kao "Panteri".

Autori objave posebno problematiziraju način na koji je prikazana historija rata u Bijeljini – gradu u kojem su početkom aprila 1992. srpske snage i paravojne jedinice počinile ubistva civila i nakon preuzimanja vlasti nastavile kampanju progona nesrpskog stanovništva.

Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove navodi da je Bijeljina bila jedno od prvih mjesta koja su preuzele snage bosanskih Srba i da je početkom aprila 1992. ubijeno najmanje 45 nesrpskih civila. U optužnici protiv Radovana Karadžića navedeno je najmanje 48 ubijenih bošnjačkih i hrvatskih muškaraca, žena i djece 1. i 2. aprila.

U presudi u predmetu Stanišić i Simatović navedeno je i da su najmanje 52 osobe, uglavnom Bošnjaci, ubijene od srpskih snaga na području Bijeljine između aprila i septembra 1992. godine.

Zato tvrdnju sa Instagram-slajda da je između 1. i 2. aprila ubijeno "najmanje 50 ljudi" treba čitati uz činjenicu da različiti sudski dokumenti koriste različite vremenske periode i potvrđene minimalne brojeve.

Nesporno je, međutim, da su civili ubijani.

Jedan od najpoznatijih vizuelnih dokaza tih događaja napravio je američki fotoreporter Ron Haviv, koji je bio uz Srpsku dobrovoljačku gardu Željka Ražnatovića Arkana tokom ulaska u Bijeljinu.

Njegove fotografije mrtvih civila na ulicama, uključujući prizor pripadnika jedinice kako nogom udara tijelo ubijene osobe, postale su među najpoznatijim fotografskim dokumentima rata u Bosni i Hercegovini.

Human Rights Watch dokumentirao je Havivovo svjedočenje da su Arkan i njegovi ljudi ušli u Bijeljinu 1. aprila 1992. i da su u narednim danima ubijani civili. Organizacija je dokumentirala i pljačku, zastrašivanje i progon bošnjačkog stanovništva nakon preuzimanja grada.

Rat prikazan kao "uspjeh"

Jedan od slajdova koji su podijelili Voices of BiH i Jasna Ibrić prikazuje veliki zidni pano u Muzeju Semberije.

Autori objave tvrde da se na njemu zauzimanje više gradova u Bosni i Hercegovini opisuje kao vojni "uspjeh", dok se iznad karte nalazi stilizirana fotografija za koju u objavi navode da prikazuje Ratka Mladića i njegove vojnike.

Mladić je kao komandant Glavnog štaba Vojske RS pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija, prisilnog premještanja, terorisanja stanovništva Sarajeva i drugih zločina.

Zbog toga bi način na koji se bilo koja javna ustanova odnosi prema njegovom liku i ratnoj ulozi morao biti razmatran u kontekstu pravosnažnih sudskih činjenica, a ne samo vojne biografije.

Objava posebno izdvaja i Ljubišu Savića "Mauzera".

Na fotografiji iz muzeja vidi se portret označen njegovim nadimkom.

Savić je tokom 1992. bio vodeća osoba SDS-a u Bijeljini i komandant Srpske nacionalne garde, odnosno jedinice "Panteri". Haški tribunal utvrdio je da su u mjesecima nakon preuzimanja Bijeljine paravojne grupe i pripadnici lokalnog MUP-a vršili ubistva, silovanja, pljačke i pretresanja kuća te terorisali Muslimane i dio srpskog stanovništva.

Sudski je utvrđeno i da je Savić 15. juna 1992. izjavio da je odlučeno da se Muslimani uklone s rukovodećih mjesta, te da će, pod određenim uslovima koje je naveo, biti otpušteni i protjerani s teritorije. Također je govorio da se oko 2.500 Muslimana koji su pobjegli nakon preuzimanja Bijeljine ne trebaju vraćati jer će izgubiti poslove, a stanovi će im biti oduzeti.

U presudi u predmetu Stanišić i Župljanin Savić je naveden među osobama koje je sud razmatrao u okviru lokalnog udruženog zločinačkog poduhvata. To ne znači da je Savić bio osuđen pred Haškim tribunalom – nije bio – ali znači da njegovu ratnu ulogu nije moguće historijski predstaviti isključivo kao priču o vojnom herojstvu bez konteksta progona i zločina utvrđenih pred međunarodnim sudovima.

Objava Voices of BiH povezuje Savića i s logorom Batković kod Bijeljine.

Haški sud je utvrdio da su od najmanje juna 1992. u Batkoviću bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati, uključujući civile, te da su zatvorenici držani u lošim sanitarnim uslovima, dobijali malo hrane i vode, bili premlaćivani i prisiljavani na rad. Sudski utvrđene činjenice iz tog perioda uključuju najmanje trojicu zatočenika pretučenih nasmrt i jednog ubijenog vatrenim oružjem.

Zato tvrdnju sa Instagram-slajda da je "više od 70 civila umrlo" u logoru ne treba predstavljati kao potvrđeni broj bez dodatnog izvora. Dokumentirani zločini i zlostavljanja u Batkoviću, međutim, jesu utvrđena sudska činjenica.

Još jedan segment postavke izazvao je posebno oštru reakciju autora objave.

Fotografirali su stranicu knjige u kojoj se opisuje djevojčica iz trećeg razreda osnovne škole iz Vrbasa, koja je tokom rata došla kod boraca na Majevici i bila odjevena u vojnu uniformu.

U tekstu iz knjige navodi se da je puška koju je nosila bila "veća od nje", da je njen dolazak izazvao oduševljenje među borcima te da je kasnije u pismu slala podršku borcima koji "brane Semberiju, Majevicu i cijelu RS".

U objavi Voices of BiH taj eksponat je naslovljen: "Instrumentaliziranje djevojčice u borbenoj uniformi."

Na priloženom dokumentu vidi se i fotografija malog djeteta u uniformi.

Autori objave smatraju da takav eksponat rat ne objašnjava kritički, već ga romantizira kroz dijete i militariziranu ikonografiju.

Šta službena stranica prešućuje

Posebno pitanje otvoreno je oko načina na koji se Muzej Semberije predstavlja javnosti.

Službena stranica Grada Bijeljina navodi da Muzej Semberije ima četiri izložbene sale i tri stalne postavke.

Javno su opisane arheološka postavka – od neolita do kasnog srednjeg vijeka – te etnološka zbirka posvećena životu stanovništva Semberije i gradskoj kulturi Bijeljine.

U dostupnom opisu na gradskoj stranici, koji odgovara snimku ekrana prikazanom u objavi, ne navodi se ova ratna sekcija niti sadržaj s portretima boraca, uniformama, oružjem i ratnim kartama.

Voices of BiH zato u objavi postavlja nekoliko direktnih pitanja:

Zašto nijedna javno dostupna internetska stranica ne spominje ovu sekciju muzeja?

Zašto nema javno dostupnih fotografija ove postavke?

I zašto se, kako autori objave tvrde, posjetioci ispituju kada ulaze u ovaj dio muzeja?

Posljednju tvrdnju nije moguće nezavisno potvrditi samo na osnovu dostavljenih fotografija, pa je treba navesti kao tvrdnju autora objave.

Muzej je javna ustanova Grada Bijeljina. Na zvaničnoj gradskoj stranici nalazi se među javnim preduzećima i ustanovama, a historijski izvori muzeja navode da je njegov osnivač lokalna vlast Bijeljine.

Gradonačelnik Bijeljine trenutno je Ljubiša Petrović, koji je novi mandat dobio 2024. godine.

U završnom slajdu objave autori upravo od Muzeja Semberije, gradonačelnika Petrovića i drugih nadležnih traže da se jasno ograde od nasilja i rata.

Traže uklanjanje sadržaja za koje smatraju da veličaju napade i rat te zahtijevaju da žrtve zločina u Bijeljini dobiju mjesto u javnom sjećanju.

"Zalažemo se za miran suživot, međusobno poštovanje i pomirenje među etničkim grupama, ali smo protiv historijskog revizionizma i instrumentalizacije užasnog rata koji je toliko ljudi koštao života i ostavio traume", poručuju u objavi.

Važno je, međutim, napraviti pravnu razliku između historijskog eksponata i veličanja.

Krivični zakon Bosne i Hercegovine zabranjuje veličanje osobe koja je pravosnažno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine, a za to je propisana zatvorska kazna.

Samo prisustvo fotografije ili predmeta u muzeju samo po sebi ne mora automatski predstavljati krivično djelo – historijski muzeji mogu i moraju prikazivati počinioce, ratne formacije, oružje i ideologije.

Ključno pitanje je kontekst: da li se zločini objašnjavaju i dokumentiraju ili se osobe i jedinice predstavljaju afirmativno, herojski i bez presudama utvrđenih činjenica.

Upravo zbog toga fotografije iz Bijeljine otvaraju legitimno pitanje muzeološke odgovornosti.

Ako postavka predstavlja zauzimanje teritorije kao "uspjeh", izlaže pravosnažno osuđene ratne zločince ili druge ratne figure u herojskom okviru, a istovremeno izostavlja desetine ubijenih civila, progone, logore i protjerivanje Bošnjaka, tada javnost ima pravo tražiti odgovor ko je koncipirao postavku, na kojim historijskim izvorima je zasnovana i gdje su u toj priči žrtve.

Pravosnažne međunarodne presude ostavljaju malo prostora za relativiziranje onoga što se u Bijeljini događalo.

Apelaciono vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma je 2023. godine pravosnažno zaključilo da su Jovica Stanišić i Franko Simatović bili odgovorni kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata za zločine različitih srpskih snaga počinjene i u Bijeljini, a cilj tog poduhvata bio je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba s velikih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Zbog toga ratna historija Bijeljine nije samo pitanje različitih političkih interpretacija.

Ubistva, progon, prisilna premještanja i zlostavljanje nesrpskih civila dio su sudski utvrđenog historijskog zapisa.

Ono što sada zahtijeva odgovor jeste kako jedna javna muzejska ustanova u Bosni i Hercegovini taj zapis predstavlja posjetiocima – i zašto sadržaj koji su posjetioci fotografirali gotovo da ne postoji u njenoj javnoj prezentaciji.

Izvor: objava Voices of BiH koju su podijelili Voices of BiH i Jasna Ibrić, fotografije iz Muzeja Semberije, uz provjeru prema IRMCT-u/ICTY-u, Human Rights Watchu, OHR-u i službenoj stranici Grada Bijeljina.

(SB)