Na Balkanu, presuda za ratne zločine nikada nije samo presuda. Ona je ujedno pravni dokument, političko oružje, medijska predstava i ogledalo u kojem društva vide ono što žele. Srbija nakon presude bivšim vođama Oslobodilačke vojske Kosova – OVK (UÇK - Ushtria Çlirimtare e Kosovës) nije izuzetak. Naprotiv, reakcija Beograda će pokazati koliko je pravda u ovom dijelu Europe još uvijek podređena vlastitim političkim potrebama.

Specijalizovana vijeća Kosova u Hagu osudila su Hashima Thaçija i Jakupa Krasniqija na po 25 godina zatvora. Kadrija Veselija je osuđen na 18 godina, a Rexhep Selimi na 13 godina. Ovo je prvostepena presuda. To znači da osuđeni imaju pravo žalbe. Sud je utvrdio odgovornost za ratne zločine, uključujući ubistva, mučenja, okrutno postupanje i nezakonita pritvaranja. Četvorica optuženih nisu osuđena po šest tačaka za zločine protiv čovječnosti.

Presuda posebno stvara probleme za način na koji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komunicira s javnošću. To nije zbog toga što je osuda bivših vođa OVK u suprotnosti s politikom Beograda. Problem je što je ishod presude potpuno drugačiji od onoga što je Vučić predvidio krajem augusta.

Prognoza koja se nije ostvarila

Dana 28. augusta 2026. objavljena je Vučićeva izjava da će presuda Hashimu Thaçiju biti „uglavnom oslobađajuća“. Rekao je da je, prema informacijama koje je dobio, očekivao kaznu koja bi praktično pokrila vrijeme koje je Thaçi već proveo u pritvoru. Očekivao je i oslobađanje po ostalim tačkama optužnice. Takav ishod je smjestio u poznati politički okvir u kojem zapadne institucije žele prikazati Srbe kao jedine krivce za ratove devedesetih.

Dvije sedmice kasnije, Vučić je već govorio o „drugačijim signalima“ koje je navodno dobio nakon razgovora u Parizu. Prema njegovoj izjavi, prve informacije dolazile su od srbijanskih službi. Kasniji razgovori s evropskim i svjetskim liderima ukazivali su na mogućnost mnogo teže kazne. Vučić nije javno objasnio na čemu su se te informacije zasnivale niti je ponudio dokaze koji bi omogućili njihovu nezavisnu provjeru.

Thaçijevih 25 godina zatvora zato nije samo težak udarac bivšem kosovskom predsjedniku. To je i potpuni neuspjeh prvobitne Vučićeve prognoze. Umjesto kazne koja bi bila pokrivena pritvorom od 2020. godine, izrečena mu je kazna od četvrt vijeka.

Ali Vučićev politički problem vjerovatno neće dugo trajati. Njegova komunikacijska prednost leži u tome što može svaki rezultat uklopiti u svoj narativ. Da je Thaçi oslobođen, Beograd bi govorio o antisrpskoj zavjeri. Pošto je osuđen, presuda se može prikazati kao kasno priznanje srpskih žrtava i potvrda tvrdnji Srbije o zločinima OVK.

Prvi scenario: kontrolisani trijumfalizam

Najverovatnije je da će vlast u Srbiji prihvatiti presudu kao potvrdu da su nad Srbima i drugim žrtvama počinjeni ozbiljni zločini. Ipak, neće prihvatiti šire pravilo da se sve pravosnažne presude moraju jednako poštovati.

U medijima bliskim vlasti vjerovatno će se isticati ukupna visina kazni, zločini OVK i to da su među žrtvama bili Srbi. Istovremeno će se vjerovatno manje pominjati da je sud oslobodio četvoricu optuženih po tačkama za zločine protiv čovječnosti, jer Tužilaštvo nije dokazalo potrebne pravne elemente izvan razumne sumnje.

Ovo je politički najkorisnija pozicija za vlast. Beograd može slaviti ishod. Ne mora priznati da je Vučićeva prvobitna prognoza bila pogrešna. Umjesto pitanja ko mu je dao netačne informacije, javnosti se može ponuditi mnogo snažnija emotivna priča koja je jedan od glavnih Vučićevih oružja. Konačno su osuđeni ljudi iz nekadašnjeg vrha OVK.

Drugi scenario: presuda kao pregovaračka poluga

Drugi, također realističan scenario je korištenje presude u dijalogu Beograda i Prištine. Srbija može pokušati reći da politička i sigurnosna zabrinutost kosovskih Srba ima veću težinu nakon što su bivši vodeći ljudi OVK osuđeni za ratne zločine.

To ne znači da presuda pravno mijenja status Kosova, pregovarački okvir ili obaveze obje strane. Sud je jasno rekao da proces nije bio suđenje legitimnosti OVK, niti njenom političkom cilju nezavisnosti Kosova. Cilj je bio utvrditi individualnu krivičnu odgovornost optuženih.

U političkoj praksi, ipak, Beograd bi presudu mogao iskoristiti za jače zahtjeve prema Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama. To se posebno odnosi na pitanja zaštite kosovskih Srba i ispunjavanje ranije preuzetih obaveza. Ovo je analitički scenario, a ne pravna posljedica same presude. Sudska odluka ne daje Srbiji automatski nova prava u pregovorima.

Treći scenario: održavanje stanja „ni rata ni mira“

Treći mogući scenario je podizanje retoričkih tenzija bez namjere da dođe do otvorenog sukoba. Reakcije na Kosovu pokazuju da osuđeni i dalje ostaju simboli oslobodilačke borbe za značajan dio kosovskih Albanaca, bez obzira na njihove političke ili stranačke opredijeljenosti. U Prištini su hiljade ljudi pratile presudu. Ljudi su uzvikivali podršku Thaçiju. Još prije izricanja presude, organizovani su veliki protesti i marševi podrške bivšim liderima OVK.

Beograd bi takve reakcije mogao predstaviti kao dokaz da Kosovo nije spremno da se suoči sa zločinima OVK. Priština bi, s druge strane, snažno medijsko slavljenje presude u Srbiji mogla predstaviti kao nastavak neprijateljske politike ili pokušaj da se kriminalizuje borba za nezavisnost.

Rezultat bi bio dobro poznat balkanski prostor između mira i otvorenog sukoba. Bilo bi dovoljno napetosti za mobilizaciju birača. Strah bi bio dovoljan da se pažnja javnosti usmjeri prema nacionalnim pitanjima, ali ne bi došlo do formalnog prekida dijaloga.

Sud u Hagu između politike i percepcije

Presuda bivšim vođama OVK dolazi iz Specijalizovanih vijeća Kosova sa sjedištem u Hagu. Ova institucija godinama je predmet različitih političkih tumačenja u regionu. U Prištini je vide kao mehanizam za procesuiranje ratnih zločina. U Beogradu se njen rad često posmatra kroz širi kontekst spora oko statusa Kosova.

Zbog toga će presuda vjerovatno imati posebnu političku težinu u Srbiji. Za zvanični Beograd, ona je sudska potvrda da su tokom rata i poslije njega počinjeni teški zločini nad Srbima i drugim žrtvama koje su smatrane protivnicima OVK.

Istovremeno, reakcije na presudu vjerovatno će zavisiti ne samo od njenog pravnog sadržaja, nego i od dugogodišnjih političkih odnosa između Beograda, Prištine i međunarodne zajednice. Zato će se sudska odluka gotovo sigurno posmatrati i u širem regionalnom i političkom kontekstu. Neće se posmatrati samo kao pravno pitanje i pitanje individualne odgovornosti.

Sjena Ratka Mladića

Da se presude u regionu rijetko zadržavaju samo na pitanju individualne odgovornosti, pokazuje i odnos prema Ratku Mladiću. On je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Bosni i Hercegovini, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Nakon njegove smrti 27. augusta 2026, ministar pravde Srbije Nenad Vujić rekao je da će Mladić biti sahranjen uz državne počasti. Dodao je da će Srbija pomoći u prevozu njegovog tijela iz Haga. Ministar je rekao i da je o tome razgovarao s predsjednikom Aleksandrom Vučićem.

Na sahrani u Beogradu bili su ministri Vlade Srbije, visoki zvaničnici Republike Srpske, predstavnici političkog života, ratni veterani i Vučićev sin. Mladića je ispratio vojni orkestar i počasna paljba. Okupljeni su uzvikivali da je heroj.

Ovdje leži glavna proturječnost. Srbija ima puno pravo tražiti pravdu za srpske žrtve i pozdraviti osudu pripadnika OVK. Međutim, vjerodostojnost tog zahtjeva slabi kada državni predstavnici u isto vrijeme odaju počast čovjeku koji je pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže međunarodne zločine pocinjene devedesetih u Bosni i Hercegovini.

Dok su zločinci uvijek “njihovi“, a žrtve uvijek samo “naše“, Srbija neće živjeti u istini nego u vlastitim iluzijama.

Posljedice za Kosovo i region

Za Kosovo je presuda težak udarac političkom naslijeđu generacije koja je iz rata prešla u državne institucije. Ipak, ona nije pravna presuda kosovskoj nezavisnosti, kosovskom narodu ili svim pripadnicima OVK. Sud je jasno razdvojio ličnu odgovornost optuženih od legitimnosti političkog cilja za koji se OVK borila.

Za Srbiju je presuda i potvrda i izazov. Potvrda jer pokazuje da su zločini nad Srbima, Albancima koje su smatrali protivnicima OVK i pripadnicima drugih zajednica bili stvarni i da se za njih može odgovarati. Izazov jer će se vidjeti da li Beograd može da primjeni isti standard i na zločine koji su počinjeni u ime Srba.

Za region je najveći rizik nastavak etničkog tumačenja sudskih presuda. U tom slučaju, u Prištini osuđene vođe OVK postaju simboli slobode bez obzira na pojedinačne zločine. U Beogradu se presuda slavi kao nacionalna pobjeda, uz istovremeno veličanje Ratka Mladića. Najveća opasnost nije u samim reakcijama na presude, već u načinu na koji se one tumače. Kada djeca od malih nogu uče da su zločini uvijek tuđi, a žrtve uvijek naše, tada sudske činjenice gube snagu pred nacionalnim mitovima. U takvom okruženju prošlost ne postaje lekcija, nego političko nasljeđe koje nove generacije mogu ponijeti u buduće sukobe.

Zbog toga ostaje otvoreno pitanje: jesu li haški sudovi uspjeli donijeti pravdu Balkanu ili su njihove presude, umjesto katarze, često postajale novo gorivo za stare podjele?

Najrealističniji ishod zato nije ni velika politička katarza ni neposredna sigurnosna eksplozija. Vjerovatniji je kontrolisani trijumfalizam u Srbiji. Ogorčenje i mobilizacija dijela javnosti na Kosovu su takođe mogući. Beograd će vjerovatno pokušati da presudu pretvori u diplomatsku i unutrašnjopolitičku prednost.

Vučić će vjerovatno pronaći način kao uvijek da ostavi svoju pogrešnu prognozu iza sebe. Mnogo je važnije hoće li Srbija pronaći način da izađe iz vlastitog haškog lavirinta. Treba istovremeno tražiti pravdu za srpske žrtve i prihvatiti pravdu kada se govori o zločinima počinjenim u srpsko ime.

Sve dok se presude protiv "njihovih" slave, a "naši" pravosnažno osuđeni ratni zločinci ispraćaju uz državne i vojne počasti, na Balkanu neće biti univerzalne pravde. Hag će ostati samo ogledalo naših dvostrukih standarda – mjesto gdje svako vidi vlastitu žrtvu, a tuđu krivicu.

(SB)