Astronomi su u obližnjim galaksijama otkrili 84 dosad neviđena objekta, skrivena unutar arhiva NASA-ine rendgenske opservatorije Chandra. Iako neki od njih mogu oslobađati energiju stotinama hiljada ili čak milionima puta veću od Sunčeve, godinama su ostali neprimijećeni jer zrače svjetlošću koju teleskopi jedva detektuju. Nova studija, objavljena u časopisu Nature Astronomy, razotkriva ovu skrivenu populaciju nebeskih tijela, piše Science Alert, prenosi Index.hr.

Hipermeki izvori

Istraživači su ovu novu klasu nazvali "hipermekim" izvorima rendgenskog zračenja. Pridjev "meko" označava da njihove rendgenske zrake nose relativno malo energije. Većina zračenja se vjerovatno emituje kao ekstremno ultraljubičasto svjetlo (EUV), no taj dio spektra apsorbuje međuzvjezdani plin i ne dopire do Zemlje. Zbog toga Chandra može zabilježiti samo mali dio niskoenergetskog rendgenskog zračenja koje uspije proći.

"Najviše nas je iznenadilo što, uprkos tome što ih je teško detektovati, mogu biti izuzetno sjajni", izjavio je astronom Mustafa Muhibullah sa Univerziteta u Alabami. "Ono što Chandra vidi samo je slabašni, niskoenergetski 'rep' te emisije", dodao je Muhibullah.

Foto: NASA/SAO/CXC/Mustafa Muhibullah (University of Alabama))

Potvrda otkrića

Da se ne radi o nasumičnim greškama u podacima, naučnici su zaključili na osnovu nekoliko dokaza. Mnogi od izvora pojavili su se na istim pozicijama tokom posmatranja provedenih u različitim vremenskim periodima, a postojanje nekih potvrdio je i drugi teleskop, XMM-Newton Evropske svemirske agencije. Njihove lokacije su također pružile važan trag. U galaksiji M101, na primjer, mnogi prate njene spiralne krakove, dok su se u eliptičnim galaksijama pojavili među starijim zvijezdama. Broj od 84 otkrivena izvora mogao bi biti tek početak. Naučni tim procjenjuje da su vjerovatno pronašli samo najsjajnije predstavnike znatno veće populacije. Sposobnost opservatorije Chandra da prikuplja svjetlost na ovim energijama s vremenom je smanjena, što znači da je veliki broj sličnih, ali manje sjajnih objekata vjerovatno ostao neotkriven.

Mogući identiteti

Glavno je pitanje šta su zapravo ti objekti. Postoji nekoliko mogućnosti. Neki bi mogli biti bijeli patuljci, gusti ostaci zvijezda sličnih Suncu, dok bi drugi mogli biti neutronske zvijezde ili crne rupe koje privlače materiju iz svoje okoline. Moguće je i da pojam "hipermeko" ne opisuje jednu vrstu objekta, već specifičnu vrstu svjetlosti koju emituje više različitih kosmičkih sistema. Otkrivanje njihove prave prirode moglo bi riješiti jednu od dugogodišnjih astronomskih zagonetki.

Supernove tipa Ia, gigantske eksplozije koje astronomima služe za mjerenje udaljenosti u svemiru, nastaju kada bijeli patuljak prikupi previše mase sa zvijezde pratioca. Problem je u tome što naučnici opažaju veliki broj takvih eksplozija, ali ne i dovoljno bijelih patuljaka koji se za njih pripremaju. Ovi novootkriveni izvori mogli bi biti upravo ti sistemi koji su dosad nedostajali.

Prethodnici supernova?

Ako su barem neki od hipermekih izvora zaista bijeli patuljci koji tiho prikupljaju plin, astronomi su ih možda uhvatili u dugom procesu nakupljanja mase prije same eksplozije. Ostali su neprimijećeni jer je većina njihove energije skrivena u EUV spektru. "Ako čak i mali dio ove velike, a vjerovatno i mnogo veće skrivene populacije hipermekih izvora čine bijeli patuljci koji prikupljaju materiju i provode nuklearno sagorijevanje, oni bi mogli popuniti prazninu u našim posmatranjima", rekao je Muhibullah.

Uticaj na galaksije i budući koraci

Naučnici ističu da ova populacija nije homogena. Grupa od 84 objekta vjerovatno uključuje i neutronske zvijezde, crne rupe te bijele patuljke koji nikada neće eksplodirati.

Međutim, identifikacija čak i nekoliko budućih supernova tipa Ia dala bi astronomima rijedak uvid u procese koji prethode eksploziji. Osim toga, njihovo snažno EUV zračenje može uticati na stanje okolnog plina unutar galaksija, što znači da ova skrivena populacija možda tiho oblikuje svoje kosmičko susjedstvo.

Kako bi otkrili pravu prirodu ovih objekata, astronomima su potrebna preciznija mjerenja. Gotovo istovremena posmatranja u ultraljubičastom i rendgenskom spektru mogla bi otkriti šta se tačno krije iza svakog pojedinog izvora. Zasad, ovo otkriće pokazuje da čak i najmoćniji teleskopi imaju svoje slijepe tačke i da čitave populacije nebeskih tijela možda sjaje tik izvan dometa naših instrumenata.