Davor Trlin, profesor ustavnog prava, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ postojanje mogućnosti procesuiranja najviših političkih dužnosnika u Bosni i Hercegovini zbog raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje. Bilo je riječi i o opstrukcijama od strane Tužiteljstva BiH da procesuira Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a, ali i o zabrani ubotrebe termina „županija“.

Državni ministar Staša Košarac pružio  je javnu i apsolutnu podršku inicijativi grupe građana Istočnog Sarajeva koja je službeno zatražila "privremeno obustavljanje stanogradnje u gradu kako bi se uveo red". Iako je forma inicijative urbanistička, Košarac je u svojim izjavama direktno povezao ovu obustavu s etničkim sastavom stanovništva i kupovinom stanova od strane Bošnjaka. Košarac je kazao i kako granica postoji te kako su Srbi primorani napustiti Sarajevo i osnovati svoj grad, no nije naveo zbog čijih poziva su to učinili. Postoje li elementi kaznenog djela za izazivanja mržnje i netrpeljivosti u istupu državnog ministra?

-Kod ovakvih istupa treba napraviti jasnu razliku između politički neukusne ili diskriminatorne izjave i krivičnog djela. Krivični zakon BiH u članu 145a propisuje krivičnu odgovornost za onoga ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima. Za zloupotrebu položaja ili ovlaštenja propisana je još teža kazna.

Zato činjenica da je određeni političar nešto izgovorio u političkom kontekstu sama po sebi nije dovoljna da bismo govorili o krivičnom djelu. Mora se utvrditi sadržaj izjave, njen kontekst, način na koji je izrečena, kome je bila upućena i, što je najvažnije, da li je njome objektivno ostvareno zakonsko obilježje izazivanja ili raspirivanja mržnje, razdora ili netrpeljivosti.

Međutim, ono što je pravno posebno problematično jeste kada se pitanje urbanističkog razvoja ili stambene politike povezuje sa etničkim porijeklom ljudi koji kupuju stanove. Tu se jedna legitimna javna tema – stanogradnja – premješta u prostor etničke pripadnosti. Ako se građani počinju posmatrati kao problem zato što pripadaju određenom narodu ili dolaze iz određenog dijela države, onda to više nije samo pitanje urbanizma, nego pitanje jednakosti građana i mogućeg stvaranja ili produbljivanja etničke netrpeljivosti.

U slučaju državnog ministra dodatno je značajno to što on ne nastupa samo kao privatno lice. Funkcija koju obavlja nosi posebnu javnu odgovornost. Ali ni to ne znači automatski krivičnu odgovornost. Za takav zaključak moraju biti ispunjeni svi elementi konkretnog krivičnog djela. Drugim riječima, zakon ne kažnjava političku glupost, ali kažnjava određene oblike javnog raspirivanja mržnje. Granica između jednog i drugog mora se utvrđivati na osnovu zakona, a ne političkog afiniteta prema onome ko je izjavu dao.

Izjave kojima se obustava stanogradnje ili promet nekretninama izravno povezuje s etničkom pripadnošću kupaca, uz narativ o "neprijateljskom preuzimanju" ili porukama da "granica postoji", sadrže ključne objektivne elemente bića krivičnog djela iz člana 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti). Kada nosilac visoke izvršne vlasti koristi javni prostor za kvalifikaciju građana druge etničke pripadnosti kao prijetnje po demografski i teritorijalni poredak, to prelazi granice slobode izražavanja (zaštićene članom 10. EKLJP). U sudskoj praksi, javno raspirivanje straha od druge etničke skupine predstavlja elementarni oblik poticanja na nacionalnu netrpeljivost i razdor.

Također, na sličan način je i Milorad Dodik govorio o „prodaji stanova Turcima“, no unatoč brojnim prijavama Tužiteljstvu BiH, Dodik zbog svojih istupa nije kazneno procesuiran. Kako to komentirate i postoji li vremenska zastara za ta kaznena djela?

-Neprocesuiranje zapaljivih izjava poput onih o „prodaji stanova Turcima“ posmatram kroz prizmu opstrukcije tužilačke politike i procesnih zloupotreba mesne nadležnosti, a ne nedostatka materijalnopravnog bića krivičnog djela.

Kada nosioci vlasti koriste pežorativne i etnički učitane kvalifikacije za određene grupe građana u kontekstu imovinskih prava, ostvareni su svi bitni elementi krivičnog djela Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a Krivičnog zakona BiH.

Tužilaštvo BiH godinama izbjegava podizanje optužnica za verbalne delikte mržnje tako što predmete po krivičnim prijavama protiv entitetskih zvaničnika ustupa entitetskim tužilaštvima (npr. Okružnom javnom tužilaštvu Banja Luka ili Istočno Sarajevo), čime se procesno razvodnjava odgovornost i sprovodi tzv. "ping-pong" jurisdikcija.

Pravosuđe usvaja preusko tumačenje slobode govora (član 10. EKLJP) i neutemeljeno zahtijeva dokazivanje neposredne fizičke opasnosti, umjesto sistemskog raspirivanja netrpeljivosti.

Prema generalnim načelima krivičnog prava i članu 15. KZ BiH, zastarjelost krivičnog gonjenja za produženo krivično djelo ne počinje teći od prvog pojedinačnog akta, niti od svakog pojedinačnog istupa (npr. pojedinačne izjave iz 2020, 2022. ili 2024. godine). Kod pojedinačnih izjava relativna zastara nastupa protekom zaprijećene kazne (1 do 10 godina zavisno od kvalifikacije), a apsolutna protekom dvostrukog vremena. Međutim, ako se radnje pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo (član 54. KZ BiH) usljed kontinuiteta istupa, zastarni rok počinje teći tek od preduzimanja posljednje izjave, čime se onemogućava nastupanje zastare za ranije istupe sve dok traje kontinuitet deliktnog postupanja.

Kako s ustavnopravnog stajališta komentirate očitu asimetriju i nedosljednost u zagovaranju načela 'legitimnog političkog predstavljanja naroda' u BiH? Svjedoci smo da HDZ BiH i partnerske stranke inzistiraju na tome da isključivo etnički Hrvati biraju hrvatske predstavnike u Federaciji BiH - poput člana Predsjedništva i izaslanika u Domu naroda, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH u predmetu 'Ljubić'. No, iste te stranke u potpunosti prešućuju situacije u kojima se hrvatski predstavnici biraju većinskim glasovima drugih naroda, kao što je to slučaj s izborom dopredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda, ili prilikom sastavljanja vlasti u kantonima s bošnjačkom većinom kada im to politički odgovara. Znači li to da 'legitimitet' u ustavnom sustavu BiH, umjesto koherentnog pravnog načela, u praksi funkcionira isključivo kao selektivni politički alat koji ovisi o geografskom prostoru i trenutnom koalicijskom kapacitetu?

-Ovdje se, po mom mišljenju, često pravi jedna vrlo važna pravna greška: od presude „Ljubić“ pravi se pravilo koje u njoj ne postoji. Ustavni sud BiH jeste u predmetu „Ljubić“ razmatrao pitanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u Domu naroda Federacije BiH, odnosno vezu između načela konstitutivnosti i načina popunjavanja tog doma. Ali iz toga se ne može izvesti opće ustavno pravilo prema kojem pripadnici jednog konstitutivnog naroda moraju birati isključivo pripadnike tog naroda na svim političkim funkcijama. To su dvije različite stvari.

Ustavni sistem BiH poznaje različite mehanizme predstavljanja: građansko, teritorijalno, entitetsko i etničko. Problem nastaje kada se princip koji je relevantan za jednu instituciju i jednu funkciju počne nekritički prenositi na potpuno drugu instituciju. Ako neko kaže da je princip legitimnog predstavljanja apsolutan, onda mora odgovoriti na pitanje zašto taj princip ne primjenjuje jednako u svim situacijama u kojima se biraju predstavnici određenog konstitutivnog naroda. Upravo tu dolazimo do političke, a ne samo pravne selektivnosti. Primjer izbora hrvatskog potpredsjednika Republike Srpske posebno je ilustrativan za ovu raspravu. Ako je kriterij da samo pripadnici određenog naroda mogu legitimno izabrati njegovog predstavnika, onda se mora objasniti kako se taj kriterij uklapa u postojeći ustavni i izborni sistem Republike Srpske. Kada se iz jedne sudske odluke napravi univerzalni politički slogan, tada se sudska odluka više ne tumači nego politički instrumentalizira. Upravo je to problem sa dijelom političkog diskursa o „Ljubiću“: iz jedne konkretne ustavnopravne odluke pokušava se izvući mnogo šire pravilo nego što proizlazi iz njenog stvarnog normativnog domašaja.

Dok HDZ i hrvatske političke elite povezane sa njima insistiraju na tome da je neustavno da većinski narod (Bošnjaci) utiče na izbor  člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda ili delegata u Domu naroda FBiH, isti akteri u potpunosti ignorišu to isto načelo u Republici Srpskoj. Tamo se izbor potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda redovno odvija uz dominantnu glasačku snagu srpskog biračkog tijela, što po definiciji narušava „etnički legitimitet“, ali se od strane istih političkih opcija nikada pravno niti politički ne osporava.

Jednaka nedosljednost prisutna je i na kantonalnom nivou. U kantonima gdje bošnjačka većina formira vlast, politički akteri koji se pozivaju na „Ljubića“ bez oklijevanja ulaze u koalicije i prihvataju pozicije koje se popunjavaju na osnovu proste parlamentarne većine ili kompromisa, ne problematizirajući izborni legitimitet aktera koji u tome učestvuju. Takvo postupanje jasno pokazuje da „legitimno predstavljanje“ u bh. stvarnosti ne funkcionira kao koherentno, univerzalno i sistemsko načelo ustavnog prava, već kao fleksibilan politički instrument čija granica primjene prestaje tamo gdje prestaje izborni inženjering i koalicioni kapacitet na terenu.

Na koncu, ovakva selektivna primjena stvara duboku koliziju i sa presudama Evropskog suda za ljudska prava (poput predmeta Sejdić-Finci, Zornić, pa nadalje). Dok ovi Strazburški judikati zahtijevaju potpunu demontažu etničkih privilegija u korist građanskog prava glasa, domaća politička praksa nastoji zadržati etnički ekskluzivitet – ali samo u onim institucijama i kantonima gdje to odgovara trenutnoj matematici vlasti, čime se direktno urušava sama ideja vladavine prava i ustavne dosljednosti.

Kad smo već kod termina „kanton“ i „županija“, svjedočili smo odluci Ustavnog suda Federacije BiH kojom je ukinut naziv „županija“, no taj termin se još uvijek koristi od strane pojedinih političara. Postoje li pravne konzekvence za one koji krše odluke ustavnih sudova?

-Ovdje je pravna situacija prilično jasna. Ustavni sud Federacije BiH je još 1998. godine utvrdio da upotreba naziva „županija“ u Zakonu o federalnim jedinicama nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, koji federalne jedinice naziva kantonima.

To nije ostalo samo na jednoj odluci. Sud je u više predmeta ponavljao isto ustavnopravno stanovište, a u januaru 2026. godine otišao je i korak dalje, utvrdivši da korištenje termina „županija“ i njegovih izvedenica u zakonu i aktima koje donose organi vlasti Federacije BiH nije u skladu sa Ustavom Federacije.

Prema tome, moramo razlikovati dvije stvari.

Jedno je kada građanin u svakodnevnom govoru kaže „županija“ (to je termin za oblik decentralizacije u Republici Hrvatskoj). Drugo je kada organ javne vlasti u svom službenom aktu koristi termin za koji je Ustavni sud utvrdio da nije u skladu sa Ustavom (ustavno ispravan termi je kanton, imanentno federalnim jedinicama Švicarske). U prvom slučaju govorimo o slobodi jezika i političkom ili kulturnom izboru; u drugom govorimo o pitanju ustavnosti službenog postupanja.

Odluke ustavnih sudova nisu preporuke. One su dio pravnog poretka i njihova pravna snaga proizlazi iz samog ustava i zakona koji uređuju rad tih sudova.

Zato političar može imati svoj politički stav o nazivu, može ga koristiti u političkom govoru, može se s odlukom Ustavnog suda ne slagati. Ali javna vlast ne može odluku Ustavnog suda tretirati kao političku anketu čiji rezultat prihvata samo kada joj odgovara.

Ako službeno lice ili organ vlasti svjesno nastavi donositi akte protivno pravosnažnoj odluci ustavnog suda, tada se pitanje više ne iscrpljuje u terminologiji. Mogu nastati konkretne pravne posljedice, uključujući pitanje odgovornosti onih koji su takav akt donijeli. Međutim, za krivičnu ili disciplinsku odgovornost uvijek se mora utvrditi konkretna zakonska osnova i konkretna radnja.

Ustavnost nije stvar političkog ukusa. Ili je određeni akt u skladu sa Ustavom ili nije. A nakon odluke Ustavnog suda organi vlasti imaju obavezu da to stanje poštuju. Upotreba termina "županija" u javnom govoru političara predstavlja narušavanje ustavnog poretka i načela vladavine prava, ali pravosuđe rijetko pokreće postupke po članu 239. KZ BiH ukoliko se termin ne unosi u službene pravne akte sa pravnim dejstvom.

(M.I.)