Četvrtak, 18. septembar 1986. godine, trebao je biti dan koji će mlada „Crvena jabuka“ pamtiti po prvom velikom koncertu. Bend je iza sebe imao album koji je osvojio publiku, hitove koji su se nezaustavljivo širili tadašnjom Jugoslavijom i planove za veliku turneju. U Mostaru ih je čekao Kantarevac, publika i početak priče koja je trebala trajati godinama.

Umjesto toga, tog je dana sve stalo.

Na putu prema Mostaru, kod Jablanice, dogodila se saobraćajna nesreća koja je zauvijek promijenila „Crvenu jabuku“. Basista Aljoša Buha poginuo je na mjestu, dok je Dražen Ričl Zijo, pjevač, gitarista i jedan od osnivača benda, teško povrijeđen. Trinaest dana kasnije, 1. oktobra, preminuo je u Beogradu. Obojica su imali samo 24 godine.

Publika je čekala bend koji nikada nije stigao

„Crvena jabuka“ osnovana je u Sarajevu 1985. godine. U prvoj postavi bili su Ričl, Zlatko Arslanagić Zlaja, Dražen Žerić Žera, Aljoša Buha i Darko Jelčić Cunja. Već sljedeće godine objavili su prvi album, a pjesme poput „Bježi kišo s prozora“, „Dirlija“ i „Sa tvojih usana“ vrlo brzo su ih pretvorile u jedno od novih imena o kojima se najviše govorilo.

Planirana turneja trebala je biti logičan nastavak tog uspjeha.

Prvi koncert bio je zakazan za 18. septembar na mostarskom stadionu Kantarevac. Članovi benda tog su poslijepodneva krenuli iz Sarajeva prema Mostaru u nekoliko vozila. U malom Fići bili su Ričl, Buha i Arslanagić, dok su Žera i Jelčić putovali iza njih.

Nedaleko od Jablanice njihov se put pretvorio u tragediju.

Fićo je, prema dostupnim zapisima, prešao na suprotnu stranu kolovoza i sudario se s kamionom. Buha je podlegao povredama na mjestu nesreće, dok su Ričl i Arslanagić prevezeni u bolnicu u Mostaru. Arslanagić se oporavio, ali za Ričla je počela borba koja će trajati gotovo dvije sedmice.

Posebno bolan detalj ostao je vezan uz ostatak benda. Žera i Cunja putovali su iza njih i nisu odmah znali da se među ljudima okupljenima oko smrskanog automobila nalaze njihovi prijatelji i kolege.

U Mostaru ih je čekala publika.

Kantarevac je ostao bez koncerta.

Zijo se još 13 dana borio za život

Nakon nesreće Ričl je zbog teških povreda glave prebačen u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju. Ljekari su se borili za njegov život, ali stanje mu se nije popravilo. Umro je 1. oktobra 1986. godine. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare.

Za sobom je ostavio puno više od kratke diskografije.

Ričl je već prije „Crvene jabuke“ bio dio sarajevske kulturne scene. Bio je povezan s „Novim primitivizmom“, učestvovao u humorističkim projektima koji su prethodili „Top listi nadrealista“, a publika ga je poznavala i kao gitaristu, autora i osebujnog zabavljača.

Njegov talent, međutim, tek je počeo dobijati puni zamah.

Isto vrijedi i za Aljošu Buhu. Rođen u Zenici 1962. godine, bio je muzičar, pjesnik i prevodilac. Prije dolaska u Crvenu jabuku svirao je u grupama Flota i Kongres, a s Adamom Subašićem napisao je pjesmu „Zarjavele trube“. U „Crvenu jabuku“ stigao je krajem ljeta 1985. godine.

Dvojica mladića čije su karijere tek počinjale nestala su u razmaku od samo trinaest dana.

Pjesme su ipak nastavile živjeti

Nakon tragedije preostali članovi nisu odmah znali šta učiniti s bendom. Materijal za novu ploču već je postojao, a odluka da ga ipak snime bila je svojevrsni način da nastave ono što je prekinuto.

Tako je nastao album „Za sve ove godine“, objavljen početkom 1987. godine i posvećen Ričlu i Buhi. Na njemu su radili preostali članovi originalne postave – Žera, Zlaja i Cunja. Bend album nije klasično promovisao, nije davao intervjue niti je krenuo na turneju.

Bio je to tih nastavak nakon velike tragedije.

A onda je „Crvena jabuka“ ponovno pronašla put prema publici.

Godine 1988. stigao je album „Sanjati“, nakon kojeg je uslijedila velika turneja. Bend je nastavio mijenjati postavu, a Žera je postao njegov prepoznatljivi vokal. U godinama koje su slijedile nastajali su novi albumi i pjesme koje su Crvenu jabuku učvrstile među najpoznatijim sastavima s prostora bivše Jugoslavije, piše Slobodna Dalmacija.

Ali uspjeh nije izbrisao ono što se dogodilo na putu prema Mostaru.

Sjećanje koje nije prestalo

Samo nekoliko sedmica nakon tragedije, 13. oktobra 1986., u sarajevskoj Skenderiji održan je koncert „Pjesma za Crvenu jabuku“. Na njemu su nastupili brojni sarajevski muzičari i sastavi, odajući počast dvojici mladih umjetnika koji su prerano otišli.

Godinama poslije mjesto nesreće kod Jablanice dobilo je spomen-ploču u obliku presječene jabuke, kao trajni podsjetnik na tragediju koja je obilježila sam početak benda. Postavljena je 2009. godine, više od dvije decenije nakon nesreće.

Danas, četiri decenije poslije, teško je slušati prve pjesme „Crvene jabuke“, a ne pomisliti na ono što je moglo biti.

Na jednom putu prema Mostaru završila su dva mlada života. Jedan koncert nikada nije održan, jedna turneja nikada nije počela, a bend je ostao bez dvojice ljudi koji su bili njegov važan dio.

Ipak, njihove pjesme nisu nestale.

Naprotiv.

Svaki put kada se ponovno zavrte „Bježi kišo s prozora“, „Dirlija“, „Sa tvojih usana“ ili pjesme koje su poslije objavljene na albumu „Za sve ove godine“, vraća se i sjećanje na vrijeme kada je Crvena jabuka tek trebala pokazati koliko može.

Aljoša Buha imao je 24 godine.

Dražen Ričl također 24.

Četrdeset godina poslije, najtužnija priča „Crvene jabuke“ i dalje počinje istom rečenicom: krenuli su prema Mostaru, a nikada nisu stigli.