Glumac Senad Bašić bio je gost Art kvart razgovora (FTV), u kojem je govorio o više od četiri decenije glumačkog rada, povratku na scenu nakon zdravstvenih problema, iskustvu ratnog Sarajeva, teatru, filmu i televiziji, ali i ulogama koje su obilježile njegovu karijeru.

Povratak na scenu nakon dvije godine

Bašić se na scenu vratio nakon gotovo dvije godine odsustva, od čega je devet mjeseci proveo na bolovanju. Taj period, kako kaže, dao mu je priliku da napravi svojevrsni odmak i drugačije pogleda na dosadašnji rad.

„Obzirom da mi je 65 godina, zaista je tih devet mjeseci zapravo otvorilo neke sasvim druge perspektive gledanja i na stvari, i na glumački posao, i na ono što sam radio u teatru, ono što sam radio na Akademiji, ono što sam radio na filmu, televiziji“, kazao je Bašić.

Prisjetio se i početka profesionalne karijere, kada ga je Haris Pašović, nakon završene prve godine studija, poveo na Dubrovačke ljetne igre i dao mu glavnu ulogu Hamleta. Iako je tada bio student, Bašić je dvije godine igrao na Lovrjencu, prostoru koji je, kako kaže, za mnoge glumce predstavljao vrhunac karijere.

Na Akademiji je zbog toga imao problema, pa je čak bio pred isključenjem. Drugi put se slična situacija dogodila na trećoj godini, kada je izostao s dopunske nastave jer se ženio. „I onda je moj profesor Boro Stjepanović rekao gdje si ti na dopunskoj nastavi? Ja rekao, profesore ja sam se oženio. Kaže, neopravdano“, prisjetio se kroz osmijeh.

Akademija, prvi uspjesi i podrška profesora

Govoreći o profesoru Bori Stjepanoviću, Bašić je istakao njegovu podršku još od prijemnog ispita na Akademiji. Prisjetio se kako je profesor gledao njegova svjedočanstva, u kojima je imao uglavnom dvojke, dok je na prijemnom pokazivao dobre rezultate.

„On je gledao ta dva svjedočanstva. Ja sam bio sam s njim u vježbaoni. I on je rekao, kaže, ja imam ovdje sve testove od fizičkog, književnosti, sve što se radi u širem izboru za kandidata, to traje sedam dana. Kaže, vi imate iz književnosti deset, imate, ne znam, fizičko deset. Kako je moguće da su to sve dvice?“, ispričao je Bašić.

Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzima period Akademije i nastanak Otvorene scene Obala, gdje su studenti i glumci, kako kaže, imali snažnu potrebu da ono što rade odmah predstave publici. Taj prostor je vremenom postao kultno mjesto za mlade, a predstave su privlačile sve veći broj publike.

Bašić se osvrnuo i na odnos tadašnjih teatarskih institucija prema Akademiji. Prema njegovom sjećanju, postojalo je svojevrsno nepovjerenje prema novoj generaciji školovanih glumaca, ali su oni postepeno ulazili u profesionalne ansamble. „Mic po mic, mi smo došli do toga zapravo vrlo brzo. Za nekih desetak godina, svi koji su bili u ansamblu su bili zapravo sa Akademije“, rekao je.

Komedija je nepravedno zapostavljena

Govoreći o komediji, Bašić je naglasio da je riječ o zahtjevnom glumačkom žanru koji je, po njegovom mišljenju, nepravedno zapostavljen. Smatra da teatar, osim umjetničke i poučne funkcije, treba imati i zabavni karakter.

„Komedija jeste nepravedno zapostavljena. Međutim, publika itekako voli komediju, itekako hoće da dođe u teatar i da se dobro ismije i da se dobro zabavi“, kazao je Bašić.

Prisjetio se brojnih uloga koje su mu ostale u posebnom sjećanju, među kojima su „Ljubavnici“, „Biće, biće“, „Hasan“. Ipak, objasnio je da glumac ne može svaku od brojnih uloga jednako nositi kroz vrijeme, pa se neke nakon godina gotovo izgube iz sjećanja.

Za njega je gluma proces u kojem se glumac postepeno i intuitivno približava liku. Govoreći o ulozi Hasana, kazao je da ga je jedna misao o Meši Selimoviću i mogućoj osveti snažno pokrenula u radu na liku.

„Znate, toliko vas to obuzme da ta stvarnost koja se događa, imaginacija koja se događa na sceni postaje toliko gusta i toliko vas obuzme da zapravo kad izađete u ovaj stvarni svijet sve vam je toliko površno. A koliko je u stvari živo ono što se događa na sceni“, rekao je.

Teatar tokom opsade Sarajeva

Posebno iskustvo za Bašića bio je ratni period i rad u Kamernom teatru 55. Prisjetio se kako su već u maju 1992. godine sjeli u teatar i odlučili nastaviti raditi. Predstave su igrane bez struje, u malim prostorima i pred publikom koja je dolazila uprkos granatiranju.

„Mi smo sjedili i rekli, hoćemo li raditi? Hoćemo. Nema druge, ajmo raditi“, kazao je Bašić.

U tim okolnostima teatar je, prema njegovom iskustvu, dobio i širu društvenu ulogu. Publika je dolazila ne samo zbog predstava nego i zbog potrebe za susretom, informacijama i komunikacijom. Posebno je istakao značaj Sarajevskog ratnog teatra i predstave „Sklonište“.

„Teatar je postao jedini medij“, rekao je Bašić, objašnjavajući da su se u teatru razmjenjivale informacije o ljudima, snabdijevanju i ratnim dešavanjima.

Zato mu je značajno i iskustvo u osnivanju Novog teatra u Novom Sarajevu, 32 godine nakon osnivanja Sarajevskog ratnog teatra. Bašić je rekao da bi volio da se u narednim godinama osnuje i teatar na Ilidži, naglašavajući da svaka sarajevska općina, prema njegovom mišljenju, zaslužuje svoj teatar.

Od filma do televizije i Faruka

Govoreći o filmu, prisjetio se svojih ranih pojavljivanja pred kamerama, kao i rada na filmovima „Savršeni krug“, „Kod amidže Idriza“, „Gori vatra“, „Nafaka“ i „Bosanski lonac“. Posebno izdvaja „Kod amidže Idriza“, gdje je, kako kaže, zajedno s Mustafom Nadarevićem i ekipom uspio ostvariti posebnu povezanost koja se osjetila u filmu.

Bašić je govorio i o televizijskoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“, u kojoj je ostvario ulogu Faruka. Prisjetio se da je u početku imao određenu rezervu prema televiziji, držeći se ideje da je teatar prostor za glumce koji su posebno posvećeni toj vrsti rada.

Ipak, serija je ubrzo postala izuzetno popularna, što je iznenadilo i njene autore i glumce. Bašić je podsjetio da je projekat u početku nosio naziv „Dobri momci“ i da je zamišljen kao serija od desetak epizoda.

Popularnost Faruka, međutim, ne smatra problemom. Naprotiv, istakao je specifičnost televizije kao masovnog medija.

„To mi apsolutno ne smeta jer to je i smisao. Smisao toga, televizija je mas medij. Ako vas gleda pola miliona ljudi jednu epizodu od 30 minuta, u Kamernom teatru ima 160 mjesta“, kazao je Bašić.

Kao problem izdvojio je način na koji se danas televizijski sadržaj koristi na digitalnim platformama i društvenim mrežama. Smatra da je potrebno bolje urediti pitanje autorskih prava i eksploatacije sadržaja.

„Svako će imati svoju priliku“

Na pitanje o budućim ulogama i željama, Bašić je kazao da nema potrebu da žuri. Iako je, kako kaže, stereotipan odgovor glumca da želi završiti karijeru s Kraljem Lirom, trenutno se nalazi u fazi u kojoj želi „spustiti loptu“.

„Ja mislim da treba praviti dobre odmore, ali naš posao je takav. Zapravo glumci su preplašeni da će ostati bez angažmana, da nećemo imati od čega živjeti. Ja mislim da ne treba da se boje.

Svako će imati svoju priliku, samo je važno da se dobro posvete tome i da odagnaju te strahove“, poručio je Bašić.

"Utroba vremena porodi, vjerujte mi, takve prilike koje vi uopšte niste sanjali da se mogu desiti. Tako da nekad treba vjerovati nekim malo i zvijezdama i sreći."