Davor Gjenero, politolog i neovisni konsultant, u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ analizirao je trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini i regiji. Bilo je govora o Dodikovim komparacijama Bošnjaka s terorističkom organizacijom HAMAS, lobiranjima entitetskih vlasti u Banjoj Luci u Washingtonu i Tel Avivu, ali i parlamentarnim izborima u Srbiji.

Entitetske vlasti iz Banje Luke uložile su značajna sredstva poreskih obveznika u lobiranje unutar Washingtona, no svjedočimo i dvostranačkim inicijativama u američkom Kongresu koje traže ponovno pooštravanje i uvođenje novih sankcija za Milorada Dodika. Koliko je opasan Dodikov narativ koji Bošnjacima inputira „islamizaciju“ i uspoređuje ih s terorističkom organizacijom „Hamas“?

-Nekoć su političke stranke osiguravale predvidivost i proračunljivost u političkom sistemu. Uvijek se unaprijed znalo kako će se, u američkom slučaju, republikanci i demokrati ponašati u novonastalim situacijama, čak i kad one nisu bile unaprijed očekivane.

Otkad Republikanska stranka više ne funkcionira kao GOP, dobra stara stranka, otkad je postala sljedbeništvo populističkog vođe koji je posve nepredvidiv, teško je predvidjeti i ponašanje stranačke strukture, pa tako i članova oba doma Kongresa.

Znamo da cijeli Balkan, pa time i BiH, više nisu na listi interesa predsjedničke administracije, pa je činjenica da se politika prema Balkanu u dobroj mjeri oblikuje u Predstavničkom domu i Senatu, a unutar tih tijela djeluju još uvijek „stare elite”. U oba doma vrijede načela senioriteta, pa u radnim tijelima još uvijek ključne pozicije zauzimaju akteri iz dobrih starih vremena, ozbiljni i obrazovani političari. Oni relativno lako postižu međustranačku suglasnost (republikanaca i demokrata) pa otuda i prijedlozi o vraćanju sankcija Dodiku.

Međutim, u oba doma Kongresa djeluju i akteri koji nemaju ozbiljno obrazovno zaleđe, koji spadaju u populističku sferu, koji podliježu i tako primitivnim lobiranjima kakva provode Dodikovi suradnici i plaćeni lobisti. Kod ljudi s ozbiljnim obrazovanjem priča o HAMAS-u u Bosni i Hercegovini ne može proći, a ozbiljni ljudi taj model političke organizacije zasnovane na teroru i etničkoj isključivosti, prepoznat će u Dodikovu okruženju, a ne u onome što Vučićevi i njegovi sljedbenici prezirno nazivaju „političkim Sarajevom”. Međutim, političke elite u Federaciji, posebice one bošnjačke, morale bi razmisliti o svojoj retorici prema Izraelu, kojom nepotrebno otvaraju manevarski prostor za ovakve hibridne napade Dodika i njegove sljedbe.

Dodik u intervjuima za izraelske medije otvoreno povlači znak jednakosti između izraelske borbe na Bliskom istoku i pozicije Srba u BiH, konstruirajući priču o radikalnim Bošnjacima. No, iz Amerike stižu i drugačiji stavovi, poput onoga Eve Kokalari koja je bh. entitet Republika Srpska usporedila s nastankom terorističke organizacije „Hamas“. Kakav je vaš stav o svemu?

-Upravo o tome govorim. Naravno da HAMAS ima više sličnosti s načinom na koji je oblikovano to što se naziva Republikom Srpskom, nego li sa Sarajevom. Naravno da je činjenica da su i UN-ov Međunarodni sud u Haagu (ICJ) i Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije presudili da je nad Bošnjacima u Srebrenici proveden genocid, naravno da progoni Bošnjaka, zločini protiv čovječnosti i etničko čišćenje, u velikom broju općina (sjetimo se samo Prijedora, Višegrada, Foče...) imaju i neke elemente genocida nad Bošnjacima i ostalim nesrpskim stanovništvom u tim mjestima. Jasno je i to tko je pokrenuo agresiju na susjedne zemlje devedesetih godina, a i to tko je počinio glavninu zločina na području Hrvatske, BiH i Kosova. Ali, koliko god to bilo strašno, činjenica je da Dodik u Izraelu iskorištava manevarski prostor što mu ga je otvorilo Sarajevo, zalupljenim vratima pred Izraelom. Naravno da to samo po sebi nije dovoljno za tako otvoren prostor, naravno da u svemu ima i tajnih dogovora, i poslova s oružjem, ali zemlje Zapadnog Balkana nepotrebno su Izrael gurnule prema Vučiću i Dodiku. Uz sve rezerve prema Netanjahuovoj administraciji, takva politika prema Izraelu nije bila racionalna.

Koliko je ovo prepakivanje Dodika u „branitelja kršćanskih vrijednosti“ koordinirano s Beogradom i Moskvom, te kako se to uklapa u širu antieuropsku paradigmu koju često spominjete u svojim analizama?

-Kako ne vjerovati da su bivši ortodoksni komunisti i ateisti najbolji zaštitnici kršćanskih vrijednosti? Kako ne vjerovati da je Putin smjerni vjernik, a da Dodik ne zaostaje za učiteljem i uzorom. Kako ne vjerovati da je Aleksandar Vučić, koji je od Aleksandra Karađorđevića i Aleksandra Rankovića preuzeo tradiciju preuzimanja uloge Duha Svetoga u proceduri izbora patrijarha Crkve Srbije, branilac kršćanskih vrijednosti u Srbiji, nasuprot „bezbožnicima blokaderima”. Nadam se da nisam pretjerao sa sarkazmom.

Nažalost, patogeni utjecaj Putinova totalitarnog režima u Rusiji uspješno je zajahao najprimitivniji populizam u dijelu Europe, ozbiljno organizirane političke skupine sustavno promoviraju Rusiju kao prostor koji je izbjegao europsku dekadenciju i ostao vjeran kršćanskoj tradiciji. Tako se i Orbanovu Mađarsku „brendiralo” kao Europu kakva je nekoć bila, ali taj je brand srećom nestao s lica zemlje trijumfom TISZA-e na parlamentarnim izborima.

Nije slučajno da su oni koji su naslijedili komunističku paradigmu totalitarnog ili autoritarnog poretka vrlo skloni pričama o „kršćanskim vrijednostima” u politici.

Naime, poigravanje s „teokratskim” sustavima, pa i sustavom u kojem diktator, kao Vučić u dominira odnosu na Crkvu Srbije, pod formalnim vodstvom Prvoslava Perića, nalikuje na matricu komunističke legitimacije poretka. Komunisti su svoju diktaturu legitimirali time što su tvrdili da imaju „uvid u povijesne nužnosti”, a u osnovi jednak takav „uvid u povijesnu nužnost” sebi pripisuju i teokratski organizirane političke skupine i diktature.

U susjednoj Srbiji, predsjednik te zemlje Aleksandar Vučić, raspisao je parlamentarne izbore za 25. oktobar. Iako je mjesecima ranije najavio kako će podnijeti ostavku, Vučić to nije učinio. Vučić kao predsjednik države danima putuje Srbijom skupljajući predizborne bodove, a tamošnji Biro za društvena istraživanja – BIRODI podnio je prigovor Republičkoj izbornoj komisiji u Srbiji, koji je neosnovano odbačen bez ikakvih argumenata, zbog proglašenja SNS izborne liste i korištenja imena predsjednika države na listi. Što očekujete u nastavku izborne kampanje kada su potezi Aleksandra Vučića u pitanju?

-Naravno da je sve što se događa u Srbiji groteskno. Naravno da bi bilo groteskno da netko tko je u sustavu parlamentarne vlade bio predsjednik republike, dakle, obnašao je funkciju koja bi trebala biti nevladavinska, ali je bio predstavnik cijelog „političkog naroda”, nakon toga može obavljati i jednu drugu politiku dužnost. Nažalost, politički sustav i ustavni model u Srbiji imaju ugrađenu ozbiljnu grešku – sustav omogućuje da predsjednik republike bude član parlamentarne stranke. Štoviše, Vučić nije kao predsjednik republike bio samo član stranke, nego je neko vrijeme bio i njen predsjednik, a sve vrijeme je ta stranka funkcionirala kao njegova puka sljedba, kao populistički pokret okupljen oko apriornog i nezamjenjivog vođe.

Samim time što je kontrolirao stranku, kontrolirao je i parlamentarnu većinu, tijekom svih godina dva svoja predsjednička mandata. Zato sustav i nije funkcionirao kao sustav parlamentarne vlade, a niti Brnabić, niti Vučević, a pogotovo ne ubogi Macut, koji možda ni nije član stranke koja „drži” parlamentarnu većinu, nisu bili premijeri u pravom smislu riječi (za razliku od Vučića, pa i Dačića, u razdoblju Nikolićeva predsjedništva) nego su bili puki „predsjedavajući izvršnog vijeća”, činovnici koji ispunjavaju volju vladara, a ne prvi ljudi kolektivnog tijela izvršne vlasti.

Naravno, njihove vlade nisu bile vlade u pravom smislu riječi, jer nisu kreirale javne politike, nisu donosile odluke. Sve je to činio Vučić, a to što se nazivalo vladom samo je tehnički upravljalo javnim poslovima, ako i to.

Kad imate ovakvu disfunkciju u političkom sustavu, logično je da će se pojaviti uzurpator koji će iskoristiti priliku da razori sustav parlamentarne vladavine i nametne autoritarni poredak. Sustav nema mehanizama ograničavanja Vučićeve samovlasti, a model podjele vlasti i suprotstavljanja političkih ambicija koje se međusobno ograničavaju jednostavno ne funkcionira.

Skupština Srbije ne funkcionira kao parlament, sudbena vlast ne funkcionira kao autonomna javna vlast koja ograničava izvršnu i zakonodavnu, nego je sve, kao u sustavu jedinstva vlasti, podređeno osobi vođe.

Politički sustav u Srbiji na ovim je izborima na ozbiljnom iskušenju. Jasno je da se politička arena oblikovala referendumski, za ili protiv Vučića, odnosno za ili protiv studentskog pokreta. Mnogo pokazatelja govori da veći dio političkog tijela želi smjenu vlasti i rastakanje autoritarizma. Pitanje je, međutim, je li sustav u takvom stanju da on uopće omogućuje smjenu vlasti, odnosno je li studentski pokret, ako i okupi većinu birača na izborima, sposoban očuvati tu pobjedu. Znamo da bi u slučaju poštenih slobodnih izbora smjena vlasti bila vrlo blizu.

Znamo da u deset ili dvanaest općina u kojima su u toku socijalne dinamike što ju je pokrenu studentski pokret bili provedeni izbori, Vučićeva vlast, uz svu represiju, svu izbornu prevaru, nije mogla ostvariti više nego minimalne pobjede, a da u nekima od tako „osvojenih” općina poslije zapravo nije bila sposobna formirati operativnu vlast. Međutim, iako su bili na domak pobjedama, niti u jednoj od tih općina nosioci nove socijalne dinamike nisu uspjeli očuvati i obraniti svoje pobjede. Na parlamentarnim izborima ulog je još veći, mediji su danas u Srbiji u goroj kondiciji nego pred nekoliko mjeseci, a ulog je za Vučića i njegovu sljedbu veći nego što je bio u tim nevažnim općinama.

Dakle, represija će biti gora, ona je već počela pripremom progona svih koji su govorili istinu o soničnom oružju na protestu 15. marta lani u Beogradu, u kampanji su uslijedili udarni na medije za koje se Vučićevi boje da bi mogli pokrenuti socijalnu akciju obrane izbornog rezultata, a nastavlja se i ovladavanje sudbenom vlašću.

U takvim uvjetima je to kad će Vučić formalno podnijeti ostavku manje važno. A vjerojatno je za očekivati da će je podnijeti nakon što ponovno izvede stand up komediju na Generalnoj skupštini UN. Pritom je lanjski njegov newyorški nastup bio puka groteska, ali je preklanjski bio praćen barabama u paravojnim uniformama i pucanjem – terorističkom operacijom na Kosovu, uz neki manastir Perićeve crkve.

(M.I.)