Ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini, dr. Abuzara Ebrahimija Torkamana, u intervju za „Slobodnu Bosnu“ komentirao je stanje u Hormuškom tjesnacu, nakon eskalacije sukoba i energetske krize koja trese svijet. Također, bilo je riječi i o stanju u Gazi i kršenju ljudskih prava od strane cionističkog režima.

Kakvo je trenutno stanje u Iranu i Vašoj regiji? Prošlo je više od 200 dana od izbijanja rata 28. februara, ali potpuna stabilnost i sigurnost još uvijek nisu uspostavljene.

-Naša regija se nalazi u izuzetno turbulentnom stanju. S jedne strane, tokom proteklih šest mjeseci suočeni smo s neprekidnom vojnom agresijom Sjedinjenih Američkih Država protiv naše zemlje. Ova vojna agresija, koja je započela 28. februara uz saučesništvo Izraela, nastavlja se do danas na različite načine, uključujući pomorsku blokadu i ekonomski rat. Ekonomski rat SAD-a predstavlja val nasilnih i ilegalnih mjera Amerike koje nisu usmjerene samo protiv jedne države, niti samo protiv Irana, već protiv cjelokupne međunarodne zajednice, protiv principa Povelje Ujedinjenih nacija, protiv suvereniteta država i protiv slobodne trgovine. Istovremeno, zločini cionističkog režima u Palestini i Libanu se žestoko nastavljaju. Genocid nad Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali traje bez ikakvog prekida. Trenutno svjedočimo izvlačenju velikog broja tijela palestinskih žrtava ispod ruševina, koje su ubijene tokom genocida u protekle dvije i po godine. Samo u jednom slučaju, ispod ruševina je izvučeno 100 ubijenih Palestinaca, među kojima je bilo 70 djece. Pitanje identifikacije agresora nije teško; teror, ubijanja i agresija se provode otvoreno i pred očima javnosti, i svi znaju ko su agresori.

Međunarodna zajednica mora shvatiti da mi ovdje ne govorimo samo o brojkama. Svako od njih je bio ljudsko biće, poput svih drugih ljudi, i ova ljaga, stvorena zbog grubog kršenja ljudskih prava i počinjenih zločina, zaista se nikada neće izbrisati iz ljudske civilizacije.

Neki vjeruju da je Iran, nakon što su se Amerikanci povukli iz Islamabadskog sporazuma, napravio strateški zaokret u domenu diplomatije?

-Diplomatija je instrument za promicanje državnih interesa, kao i za osiguranje nacionalnih interesa i sigurnosti. Mi nikada nismo bili ti koji su prvi prekršili obaveze. Sjedinjene Američke Države su strana koja je prekršila obaveze i iste nije ispunila. Amerika i Izrael su dva puta izvršili napade na Iran usred pregovora, te su, uprkos tome što su predsjednici Irana i SAD-a potpisali Islamabadski sporazum, prekršili svoje obaveze.

Iran i u ovom trenutku vodi razgovore s različitim zemljama, te redovno komunicira kako s Pakistanom u ulozi posrednika, tako i s drugim državama u regiji. Nedavno je predsjednik Irana putovao u Indiju kako bi prisustvovao samitu BRICS-a, gdje je održan niz sastanaka na kojima se, između ostalog, razgovaralo i o međunarodnim pitanjima.

Posljednjih dana svjedočimo eskalaciji onoga što neki nazivaju „rat tankera u Hormuškom tjesnacu“. Kakve će biti posljedice eskalacije tog rata i kada će se situacija u Hormuškom tjesnacu vratiti na staro?

-„Rat tankera“ možda nije najadekvatniji termin. Mi smo od februara 2026. godine suočeni s vojnom agresijom Sjedinjenih Američkih Država i cionističkog režima, i od tog trenutka su Hormuški tjesnac i Perzijski zaljev postali nesigurni – ne zbog akcija Irana, već zbog agresivnog djelovanja SAD-a i cionističkog režima, koje se do danas nastavlja u različitim oblicima, uključujući i pomorsku blokadu.

Gubitak sigurnosti u Hormuškom tjesnacu je neizbježna posljedica američkih poteza. Zar je prije 28. februara, odnosno prije početka vojne agresije SAD-a i cionističkog režima, Hormuški tjesnac imao ikakvih problema?  Također, treba imati na umu da su napadi na brodove, kako u našoj regiji tako i na otvorenome moru, započeti od strane Sjedinjenih Američkih Država. Napadi na trgovačka plovila predstavljaju čin koji je u suprotnosti s međunarodnim pravom, te ujedno i teroristički akt. Sve dok se nastavljaju ekonomski rat i pomorska blokada protiv Irana, što predstavlja djelovanje protiv iranskog naroda, to će se smatrati nastavkom vojne agresije SAD-a protiv Irana. To Iranu daje i pravno i operativno pravo da poduzme sve potrebne mjere za vlastitu odbranu. Akcije Irana su u potpunosti u okviru inherentnog prava na legitimnu odbranu, što je jasno artikulirano i priznato u članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija. Da bi se riješila trenutna situacija, same Sjedinjene Američke Države moraju ukloniti ovu nesigurnost. Na koji način? Kroz obustavu svih svojih agresivnih i intervencionističkih akcija, te kroz ukidanje i uklanjanje ekonomskih sankcija i pomorske blokade.

Naš stav je od samog početka, od trenutka kada smo ušli u diplomatski proces, bio jasan. Kada smo 18. juna 2026. godine postigli dogovor, vrlo eksplicitno i transparentno smo unijeli u taj memorandum o razumijevanju ono što smo imali na umu. Međutim, Amerika je krajem juna i početkom jula ove godine prekršila sve svoje obaveze. Stoga, ako želimo iskoristiti taj uobičajeni diplomatski izraz, lopta je već dugo u dvorištu Amerike; iz razloga što su oni sami započeli vojnu agresiju, a nakon toga su opet oni sami prvi prekršili sporazum koji su prethodno potpisali.

Da li je korijen neprijateljstva SAD-a prema Iranu nuklearno pitanje? I kada će to neprijateljstvo prestati?

-Na Vaše pitanje moram odgovoriti kontra-pitanjem: Zar je neprijateljstvo Amerike prema Iranu započelo 1990-ih godina i s pokretanjem rasprave o iranskom nuklearnom programu? Neprijateljstvo SAD-a prema Iranu datira još iz 1950-ih godina; započelo je upravo tada, državnim udarom od 19. augusta 1953. godine. Mi ne možemo ignorisati ove činjenice. Zar je uopšte postojalo nešto što se zove nuklearno pitanje u vrijeme kada su oborili iranski putnički avion iznad Perzijskog zaljeva? Zar je američka podrška Sadamovom režimu tokom 1980-ih godina imala ikakve veze s nuklearnim pitanjem? Američko neprijateljstvo je imalo različite izgovore. Zar sami nisu u junu 2025. godine tvrdili da su riješili iransko nuklearno pitanje? Da se radilo o nuklearnom pitanju, da li bi zbog toga napali školu u Minabu? Da li su agresorski napad Amerike na proslavu naših sugrađana u Siriku i pogibija nekoliko sinova i kćeri ove zemlje, uključujući i dječaka Amira Alija Karimija, bili zbog nuklearnog pitanja?! Uopšte, postavit ću Vam jedno još fundamentalnije pitanje: Zar je obogaćivanje uranijuma uopšte opravdan razlog da jedna država izvrši napad na drugu državu?

Stoga, ne bismo trebali umanjivati krivicu i zločine neprijatelja. Strana koja je počinila agresiju i ilegalne radnje protiv Irana jeste američka strana. A mi smo se tokom ovih pet decenija samo branili.

Pogledajte i na drugim mjestima. Ono što se dešava s Kubom – zar Kuba ima nuklearni program? Zar je Venecuela vršila obogaćivanje uranijuma? Zar su se drugi zločini koje je Amerika počinila nad mnogim drugim zemljama ticali istih pitanja kao što je naš slučaj? Amerika traži bezuvjetnu kapitulaciju Irana, a Iran je već godinama, kao i od nezakonitog i nelegitimnog rata u junu 2025. godine, pokazao da se ne pokorava sili i zločinima, te da svom snagom brani sebe, svoj teritorij i svoj narod. Upravo je Amerika ta koja mora poštovati međunarodno pravo i ljudska prava, te priznati zakonska i legitimna prava iranskog naroda.