Tvrdnja da je "bošnjački jezik" jedini pravilan naziv, dok je "bosanski" tek politička konstrukcija iz 1990-ih, ne odgovara ustavnim dokumentima Bosne i Hercegovine niti historijskim činjenicama. Naziv bosanski jezik dokumentovan je mnogo prije raspada Jugoslavije, a danas je izričito utvrđen u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Tekst objavljen na hrvatskom desničarkom portalu Crodex pod naslovom "Zašto bošnjački jezik nije bosanski jezik" predstavlja jedno određeno hrvatsko lingvističko i političko stanovište kao da je riječ o nespornoj činjenici.

To nije tačno.

Spor oko naziva jezika zaista postoji, prije svega u dijelu hrvatske i srbijanske lingvističke tradicije.

Ali iz toga ne proizlazi da naziv bosanski jezik nema historijsko, pravno ili institucionalno uporište.

Naprotiv.

Jedna od prvih stvari koju treba ispraviti jeste tvrdnja da se početkom devedesetih hrvatskom i srpskom pridružio neki potpuno "novi" jezik.

Savremena standardizacija bosanskog jezika jeste snažno intenzivirana tokom 1990-ih, paralelno s nacionalnom afirmacijom Bošnjaka.

Međutim, sam naziv bosanski jezik mnogo je stariji.

Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine objavila je u Sarajevu 1890. godine "Gramatiku bosanskoga jezika za srednje škole".

Riječ je o stvarnoj historijskoj publikaciji, a ne o naknadnoj reinterpretaciji: sačuvani primjerak na naslovnoj strani upravo nosi naziv "Gramatika bosanskoga jezika", Sarajevo 1890, u izdanju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu.

Ta gramatika nastala je u specifičnom austrougarskom političkom kontekstu i naziv jezika svakako je bio dio tadašnje jezičke politike.

Ali politički kontekst ne poništava činjenicu da izraz bosanski jezik nije izmišljen 1990-ih.

Zato je opisivanje bosanskog kao "novog jezika" historijski najmanje veoma obmanjujuće.

Ustavi govore drugačije

Druga važna tačka odnosi se na Dejtonski sporazum.

Sam Ustav Bosne i Hercegovine, koji je Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, nema član kojim se određuju službeni jezici Bosne i Hercegovine.

Zato nije potpuno precizno reći da u samom tekstu Ustava postoji član koji kaže da su službeni jezici bosanski, hrvatski i srpski.

Ali iz toga ne slijedi zaključak koji sugerira Crodex.

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, kojem Ustav pripada kao Aneks 4, završava izričitom odredbom da je zaključen na:

bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, pri čemu se svaki tekst navodi kao jednako autentičan.

Postoji i dodatna pravna nijansa.

OHR-ova zbirka ključnih dejtonskih dokumenata objašnjava da su aneksi mirovnog sporazuma prvobitno potpisani samo na engleskom te da je posebnim sporazumom uspostavljen postupak izrade njihovih bosanskih, hrvatskih i srpskih tekstova.

Dakle, Dejtonski pravni okvir ne poznaje termin "bošnjački jezik" kao zamjenu za bosanski.

Još je jasnija situacija u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Ustav Federacije BiH danas izričito propisuje:

"Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik."

To je sadržaj Amandmana XXIX, koji je 19. aprila 2002. donesen u okviru provedbe odluka o ravnopravnosti konstitutivnih naroda.

Zato tvrdnja da je "bošnjački jezik" ustavno ispravniji naziv u Federaciji BiH jednostavno nije u skladu s važećim tekstom Ustava Federacije.

Crodex je, međutim, u pravu u jednom historijskom detalju.

Prvobitni engleski tekst Ustava Federacije iz 1994. koristio je izraz "Bosniac language", uz "Croatian language".

Ali iz toga se ne može izvesti zaključak da današnji naziv "bosanski jezik" nema pravnu snagu.

Ustav je kasnije izmijenjen.

Amandman XXIX iz 2002. više ne govori o "Bosniac language", nego na engleskom navodi "Bosnian language, Croat language and Serb language", dok bosanska verzija kaže "bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik".

To nije skrivena prevodilačka intervencija, nego objavljeni ustavni amandman.

Tvrdnja iz Crodexova teksta da je naziv "bosanski" u hrvatskom prijevodu rezultat svojevrsne tajničke greške ili manipulacije ne može nadjačati kasniji, važeći tekst Ustava.

Posebno je važna odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U-7/15 od 26. maja 2016. godine.

Predmet se odnosio upravo na formulaciju iz Ustava entiteta RS: "jezik bošnjačkog naroda".

Ustavni sud nije zaključio da se taj jezik mora zvati "bošnjački".

Upravo suprotno.

Sud je ocijenio da je formulacija "jezik bošnjačkog naroda" neutralna zato što ne određuje naziv jezika.

Sud zatim izričito navodi da bošnjački narod, kao i drugi konstitutivni narodi i Ostali, ima ustavno pravo da jezik kojim govori nazove imenom kojim želi, te da bi suprotno postupanje u praksi predstavljalo kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava entiteta RS.

To je vjerovatno najvažnija pravna činjenica koju Crodexov tekst čitaocu ne daje.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, čije su odluke konačne i obavezujuće, nije dao pravnu osnovu institucijama da Bošnjacima propišu naziv "bošnjački jezik".

Naprotiv, priznao je pravo zajednice da svoj jezik naziva vlastitim imenom.

To ne znači da se svakom hrvatskom ili srpskom lingvisti može zabraniti da u akademskom tekstu argumentira u korist naziva "bošnjački".

Lingvisti mogu imati različite teorijske stavove.

Ali lingvistički stav pojedinog autora nije isto što i ustavnopravni status jezika u Bosni i Hercegovini.

Nije izvedenica koja mora pratiti narod

Jedan od glavnih argumenata u Crodexovu tekstu glasi otprilike ovako: ako su Srbi – srpski jezik i Hrvati – hrvatski jezik, onda bi Bošnjaci morali govoriti bošnjačkim jezikom.

To nije opće lingvističko pravilo.

Nazivi jezika u svijetu ne moraju biti izvedeni iz savremenog etnonima njihovih govornika.

Engleski je dobio ime prema historijskom nazivu i geografiji, portugalski prema Portugalu, a ne prema nekoj etničkoj formuli.

Postoje i jezici čija imena proizlaze iz teritorijalnih, historijskih ili drugih naziva.

Zato sama činjenica da se narod zove Bošnjaci ne proizvodi lingvističku obavezu da se njegov standardni jezik mora zvati "bošnjački".

Još je problematičnija analogija s njemačkim jezikom koju koristi tekst.

Tvrdnja da je neprihvatljivo od Hrvata ili Srba tražiti naziv "bosanski" zato što Nijemci svoj jezik zovu "Deutsch" promašuje suštinu.

"Deutsch", "German", "allemand", "tedesco" i "njemački" jesu različiti egzonimi i endonimi za isti jezik u različitim jezicima.

Spor u BiH nije obična prevodilačka razlika te vrste.

Ovdje se radi o pitanju da li institucija može govornicima jednog konstitutivnog naroda nametnuti drugo ime njihovog jezika od onoga kojim ga oni sami nazivaju.

Upravo je to pitanje Ustavni sud BiH razmatrao 2016. i zaključio da svaki konstitutivni narod ima pravo imenovati svoj jezik.

Crodex se poziva i na hrvatske lingviste Radoslava Katičića, Dalibora Brozovića i Tomislava Ladana.

Njihova stajališta jesu relevantan dio historije rasprave i nije ih potrebno skrivati.

Brozović je zaista zastupao mišljenje da bi naziv jezika Bošnjaka u hrvatskoj jezičkoj praksi trebalo izvoditi iz naziva naroda i govoriti "bošnjački".

Ali to je Brozovićev lingvistički i terminološki stav, a ne odluka Ustavnog suda, ustavna norma ili međunarodni sporazum kojim je naziv "bosanski jezik" proglašen neispravnim.

Jednako je važno da ne postoji pravilo prema kojem bi korištenje naziva bosanski jezik značilo tvrdnju da svi građani Bosne i Hercegovine govore tim jezikom.

Bosna i Hercegovina je višejezična država.

Postojanje bosanskog jezika ne poništava postojanje hrvatskog niti srpskog.

Ustav Federacije upravo ih tako i postavlja – ravnopravno jedan uz drugi: bosanski, hrvatski i srpski.

Zato je tvrdnja da naziv "bosanski" sam po sebi predstavlja nekakav pokušaj jezičkog prisvajanja svih stanovnika BiH politička interpretacija, a ne posljedica značenja ustavne norme.

I praksa ustavnih institucija pokazuje isto.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na vlastitim obrascima i u svom radu koristi nazive bosanski, hrvatski i srpski, što je konstatovano i u obrazloženju odluke U-7/15.

Postoji, međutim, jedna zanimljiva razlika između dva entiteta.

Ustav Federacije izričito navodi bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Ustav entiteta RS koristi formulacije "jezik srpskog naroda", "jezik bošnjačkog naroda" i "jezik hrvatskog naroda".

Ustavni sud BiH upravo je zato pojasnio da formulacija "jezik bošnjačkog naroda" nije naziv jezika i ne može se koristiti kao pravni osnov da se Bošnjacima ospori naziv koji oni koriste.

Istovremeno je Ustavni sud Federacije u sporovima oko kantonalnih ustava utvrdio obavezu njihovog usklađivanja s federalnim Ustavom, uključujući ravnopravnost bosanskog i srpskog jezika tamo gdje su pojedini kantonalni ustavi zadržavali drugačije formulacije. OHR je tu odluku javno pozdravio i podsjetio da su bosanski, hrvatski i srpski službeni jezici Federacije.

Zato se rasprava može sažeti vrlo jednostavno.

Neko u hrvatskoj jezičkoj praksi može zastupati teoriju da bi naziv "bošnjački" bio sistemski logičniji.

Neko drugi može tu teoriju odbacivati.

To je legitimna stručna rasprava.

Ali nije legitimno iz nje izbrisati historijske dokumente, važeći Ustav Federacije BiH, dejtonski tekst i konačnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a potom čitaocu predstaviti "bošnjački jezik" kao jedini pravno i lingvistički ispravan naziv.

Činjenice su drugačije.

Naziv bosanski jezik nije nastao 1990-ih.

Dokumentovan je najmanje u 19. stoljeću, uključujući službenu gramatiku iz 1890. godine.

Opći okvirni sporazum za mir izričito govori o bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku.

Ustav Federacije BiH izričito propisuje bosanski, hrvatski i srpski kao službene jezike.

I, najvažnije, Ustavni sud BiH utvrdio je da bošnjački narod ima pravo jezik kojim govori nazvati imenom kojim želi, te da bi suprotna praksa kršila ustavni poredak.

Može se raspravljati o historiji standardizacije, razlikama između bosanskog, hrvatskog i srpskog, političkoj historiji njihovih naziva ili stavovima pojedinih lingvista.

Ali tvrdnja da je "bosanski jezik" naprosto pogrešan naziv koji je politički nametnut devedesetih ne može izdržati provjeru primarnih pravnih i historijskih izvora.

Izvor: Crodex / Ustavni sud Bosne i Hercegovine / Ustav Federacije Bosne i Hercegovine / OHR / Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini / Univerzitet "Džemal Bijedić" u Mostaru

(SB)