Nekadašnji reis Islamske zajednice u BiH, Mustafa efendija Cerić reagovao je na izjavu prof. Nenada Kecmanovića koji je, između ostalog, izjavio da „Bošnjaci nemaju baš nikakvo ukorjenjenje u srednjovjekovnoj Bosni, koja je bila hrišćanska zemlja do osmanskog osvajanja“.

Ef. Cerić je u svom komentaru naveo da Kecmanovićeva tvrdnja da Bošnjaci nemaju nikakva korijena u srednjovjekovnoj Bosni nije odvažna historijska teza.

To je pokušaj da se jednom narodu oduzme pravo na vlastitu zemlju unatrag, sve do Kulina bana i Tvrtkove krune. Ne raspravljate o tome kako se identitet mijenjao kroz stoljeća; presuđujete da promjena vjere poništava porijeklo. Takva presuda nema snagu naučnog argumenta, ma koliko puta bila izgovorena profesorskim glasom.

Nedavni ražanj u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja Bosne pruža mučnu sliku za tu vrstu otrovne provokacije. Pečenje praseta u prostoru koji čuva zajedničku baštinu Bosne izazvalo je opravdano zgražanje. Problem nije nečija hrana, nego bahat odnos prema muzeju i poruka političkog inata poslana s njegovog prostora. Vaš je ražanj sazdan od otrovne riječi: umjesto dima nad muzejskom baštom, podižete dim nad bosanskom historijom, nadajući se da se iza njega više neće vidjeti Bošnjaci.

Znam da riječ nije granata. Upravo zato se riječ mora upotrijebiti odgovorno. Sarajevo je 1.425 dana živjelo pod opsadom. Građani su ubijani i ranjavani zato što su živjeli u gradu koji je trebalo pokoriti. Dok je opsada još trajala, u julu 1995. snage bosanskih Srba počinile su genocid nad Bošnjacima Srebrenice. To su utvrđene historijske i sudske činjenice. Kada danas neko Bošnjacima poručuje da nemaju korijena u Bosni, ta poruka pada na život ljudi koji su već jednom bili izloženi nasilju i progonu. Ne izjednačavam vašu rečenicu s tim zločinima; tražim da razumijete težinu zemlje i pamćenja u koje je izgovarate.

Zato vas pitam: šta dobijate ako majci iz Srebrenice, djetetu ubijenog Sarajlije ili potomku porodice koja stoljećima živi u Bosni kažete da je prošlost te zemlje za njih tuđa? Hoće li time neko lakše živjeti? Hoće li se ijedan grob manje bolno obilaziti? Ili je cilj da se i nakon presuda, ukopa i komemoracija žrtve moraju iznova braniti, ovoga puta od tvrdnje da ovdje nikada nisu istinski pripadale?

Ovo pitanje upućujem tebi i svima koji s javnim navodnim autoritetom ponavljaju takve lažne tvrdnje. Ne pripisujem vaš stav svakom Srbinu. Među Srbima ima ljudi koji priznaju genocid, poštuju žrtve i Bosnu smatraju zajedničkom domovinom. Njihov glas zaslužuje da se čuje glasnije. Savjest se pokazuje onda kada se zločin nazove pravim imenom, kada se preživjelima ne osporava pamćenje i kada se komšiji ne uskraćuje pravo na njegovu vlastitu historiju.

Prošlo je vrijeme u kojem se Bošnjacima moglo narediti kako da se zovu, šta da pamte i kojoj prošlosti smiju pripadati. O Kulinu banu, Crkvi bosanskoj, kralju Tvrtku i osmanskom razdoblju razgovarat treba razgovarati otvoreno, s izvorima pred sobom. No, nećemo pristati da cijena tog razgovora bude odricanje od Bosne.

A kada savjest u javnoj riječi nadvlada potrebu za provokacijom, i žrtvama će biti lakše živjeti s bolom u duši. To je najmanje što im srpska pamet i politika duguju. Ako vi ikada budete mogli razumjeti kao normalni ljudi, a ne kao mrzovoljni vječiti provokatori – naveo je ef. Cerić.