Dizdar: Nije tačno da su svi isti, rezultat vlasti mora se vidjeti u životu građana!

Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica i nosilac liste SDP-a za Parlament Federacije BiH Nerin Dizdar u intervjuu govori o bilansu vlasti u Sarajevu i Federaciji, rezultatima svog ministarskog mandata, politici povratka i granicama institucionalne podrške povratnicima. Govori i o iskustvu Trojke na državnom nivou, odnosima sa SNSD-om i SDA, te objašnjava zašto nakon gotovo četiri godine u izvršnoj vlasti želi mandat u Parlamentu Federacije. Kao ključni standard političke odgovornosti izdvaja mjerljive rezultate – od plata, penzija i javnih usluga do zapošljavanja, investicija i sigurnosti povratnika.

SDP i Trojka često Sarajevo navode kao dokaz da njihov model vlasti funkcioniše. Je li Sarajevo danas vaš najjači politički argument?

Sarajevo je jedan od najvidljivijih primjera jer građani rezultate koriste svaki dan.

U Kantonu Sarajevo učenici, studenti i penzioneri s minimalnim penzijama imaju besplatan javni prijevoz, a od ponoći do pet ujutro prijevoz je besplatan za sve. GRAS, koji je bio pred stečajem, stabiliziran je i obnovljen je vozni park. Kanton subvencionira boravak djece u privatnim vrtićima, finansira produženi boravak u školama i ulaže u škole, vrtiće i saobraćajnu infrastrukturu.

Vidljivi su i rezultati u zdravstvu, od veće dostupnosti lijekova i terapija do hiljada besplatnih preventivnih pregleda.

Važno je i da je Sarajevo, nakon izmjene pondera, ostalo bez značajnog dijela prihoda, ali socijalni programi i kapitalna ulaganja nisu zaustavljeni.

Ali Sarajevo nije jedini primjer. Značajne rezultate smo postigli i na nivou Federacije, gdje se promjene najbolje vide kroz standard građana i rasterećenje rada. Povećana je minimalna plata na 1.027 KM, dok je zbirna stopa doprinosa smanjena sa 41,5 na 36 posto. Penzije su kroz novi model usklađivanja ukupno porasle 15,08 posto. Dječiji dodatak povećan je na oko 195 KM, broj djece koja ga primaju približio se 100.000, a uvedena je i podrška od 1.000 KM za svako novorođeno dijete u cijeloj Federaciji.

Zato vlast treba mjeriti po onome što građani zaista osjećaju u svakodnevnom životu. Sarajevo pokazuje kako to izgleda na nivou kantona, a Federacija da se isti pristup može primijeniti na širi sistem. Naravno da nije sve urađeno i da uvijek može više i brže, ali o rezultatu treba govoriti kroz konkretne i mjerljive pokazatelje.

Ali Sarajevo i dalje ima ozbiljne probleme sa zagađenjem, gužvama u saobraćaju i komunalnim uslugama?

Ono što je godinama zapostavljano i urušavano ne može se promijeniti preko noći. Ali ključna razlika je u tome što se ti problemi danas više ne ostavljaju po strani niti se odgađaju za neku narednu vlast.

GRAS je došao pred stečaj nakon godina lošeg upravljanja. Komunalna infrastruktura nije zastarjela u jednom mandatu, niti su problemi kvaliteta zraka nastali jučer.

Mi smo ušli u te probleme sistemski kroz obnovu javnog prijevoza, ulaganja u infrastrukturu, jačanje javnih službi i dugoročnije planiranje.

Naravno da još ima mnogo posla. Ali danas se vidi razlika između sistema koji je godinama puštan da propada i sistema koji se obnavlja i mijenja iz temelja. Godinama su se problemi samo administrirali i ostavljali sljedećoj vlasti. Mi smo se ozbiljno upustili u njihovo rješavanje.

Dobro, to je bilans. Šta je onda konkretno ponuda SDP-a za naredne četiri godine?

Nastavak reformi koje su već započete, uz nekoliko jasnih i mjerljivih ciljeva.

Minimalna plata od 1.500 KM, najniža penzija od 1.000 KM, dostupnije zdravstvo i dalje rasterećenje rada. Uz to, jače institucije, više investicija i ravnomjerniji razvoj Federacije.

Za mene je najvažnije da se na kraju mandata svako obećanje može provjeriti. Građanin mora moći pogledati rezultat i vrlo jednostavno reći: urađeno ili nije urađeno.

Trojka je 2022. obećavala manje blokada i brži evropski put. Četiri godine kasnije država je ponovo prolazila kroz ozbiljne političke krize. Jeste li pogrešno procijenili partnere?

U jednom dijelu jesmo precijenili spremnost političkih partnera iz Republike Srpske da evropski i ekonomski interes stave ispred stalnog političkog konflikta.

Ali nije tačno da se ništa nije promijenilo. Otvoreni su pristupni pregovori sa Evropskom unijom, usvojeno je više zakona nego u prethodnom mandatu i ojačani su određeni kapaciteti državnih institucija.

Naš pristup bio je da iscrpimo prostor za politički dogovor tamo gdje je on moguć. Kada je SNSD izašao iz tog prostora i krenuo u direktno osporavanje ustavno-pravnog poretka, za nas je prestao biti partner.

Kompromis ima granicu, a za SDP ta granica je država.

A SDA? Možete li danas reći da SDP nakon izbora neće s njima praviti vlast ako bez njihovih glasova ne bude moguće sastaviti većinu?

Naš stav je jasan i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić ga je nedavno jasno i glasno saopštio – od partnerstva sa SDA nema ništa. Ne vidimo prostor ni za koncentracijsku vladu ni za aranžmane u kojima bi se vlast formirala bez jasnog programa i odgovornosti. Imamo političke partnere sa kojima smo u ovom mandatu radili i naš je cilj programska većina koja može nastaviti reforme koje su započete.

Nakon gotovo četiri godine u Vladi sada ste nosilac liste za Parlament Federacije. Zašto iz izvršne u zakonodavnu vlast?

Ministarska pozicija mi je dala priliku da vidim šta se može uraditi kroz izvršnu vlast, ali i gdje su njene granice. Kada obiđete cijelu zemlju, razgovarate sa povratnicima, lokalnim zajednicama, privrednicima i institucijama, onda mnogo jasnije vidite šta treba mijenjati sistemski, a ne samo rješavati od slučaja do slučaja.

Kandidatura je u konačnici i provjera onoga što smo radili. Na izborima nema mnogo prostora za uljepšavanje, građani vrlo jasno kažu šta misle o rezultatima.

Kao federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, šta biste izdvojili kao stvarni dokaz da danas povratnici žive bolje nego kada ste preuzeli Ministarstvo?

Najvažnije je što smo promijenili samu logiku politike povratka. Predugo se povratak svodio na obnovu kuće i povremenu pomoć. To nije dovoljno. Čovjek ne ostaje zato što ima obnovljen krov ako nema posao, školu za dijete, infrastrukturu i sigurnost.

Zato smo fokus prebacili na ekonomsku održivost. Po prvi put nakon gotovo 30 godina uveli smo sistemsku podršku učenicima i studentima povratnicima, programe zapošljavanja i podršku poslodavcima koji zapošljavaju povratnike. Otvorili smo i saradnju sa dijasporom. Kroz jedan program podržano je 20 investicionih projekata, a poduzetnici iz iseljeništva uložili su više od 3,6 miliona KM vlastitog kapitala.

Cilj nije da povratnik trajno zavisi od pomoći države, nego da mu država pomogne da postane ekonomski samostalan. To je razlika između politike povratka kao socijalne pomoći i politike povratka kao razvoja.

Ali gotovo trideset godina nakon rata država i dalje subvencionira radna mjesta da bi ljudi ostali u mjestima povratka. Nije li to dokaz da održivi povratak ipak nije uspio?

To je prije svega pokazatelj koliko su posljedice dugogodišnjeg izostanka sistemske ekonomske politike danas skupe. Da su se od prvih godina povratka sistemski jačali poduzetnici, otvarala radna mjesta i povezivala dijaspora sa lokalnom ekonomijom, danas nam ove mjere vjerovatno ne bi trebale ili barem ne u ovom obimu.

Zato želimo promijeniti logiku te da politika povratka ne završava obnovljenim objektom, nego zaposlenjem, investicijom i održivom lokalnom zajednicom. Subvencija nije cilj već alat dok takav sistem ne postane održiv.

Šta bi bio stvarni test narednog mandata?

Da ono što smo pokrenuli postane standard, a ne izuzetak.

Da čovjek do specijalističkog pregleda dolazi brže. Da mu plata i penzija vrijede više. Da investitor ne čeka mjesecima administraciju. Da policija i pravosuđe reaguju kada je neko ugrožen. Da dijete ima jednaku šansu bez obzira živi li u Sarajevu, Stocu, Srebrenici ili malom povratničkom mjestu.

I da rezultat vlasti ne mjerimo najavama, nego onim što je čovjek stvarno osjetio u svom životu.

To je standard po kojem treba da nas mjere građani.