U političkoj teoriji parlamentarna većina predstavlja temelj vlasti. U praksi entiteta RS ona je, prema ocjeni Radovana Jazića, postala paravan za vladavinu jednog čovjeka, oslonjenu na koalicijske partnere, političku trgovinu i oslabljene institucije.

Piše: Radovan Jazić za Ljudski.ba

Zašto se Milorad Dodik i dalje pita za sve ako SNSD nema natpolovičnu većinu u Narodnoj skupštini entiteta RS koja bi mu omogućila da samostalno vlada?

Odgovor podsjeća na historijsku priču o Šćepanu Malom, lažnom caru koji je Crnom Gorom vladao zahvaljujući iluziji, manipulaciji i slijepoj poslušnosti ljudi oko sebe.

Koalicijski partneri i politička trgovina

SNSD već godinama ne vlada sam. Da bi zadržao vlast, Dodik je oko sebe okupio mrežu manjih stranaka i interesnih grupa. Umjesto da budu korektiv vlasti, te stranke postale su dio sistema koji stvara privid neograničene moći.

U tome je paradoks: koalicijski partneri trebali bi jačati SNSD, ali ga istovremeno čine zavisnim od zahtjeva mreže koju je okupio.

Dodik nastupa kao da ima stopostotnu podršku građana, dok održavanje većine zavisi od političke trgovine. Podjela funkcija, rukovodećih mjesta i tendera služi zadovoljavanju interesa partnera i očuvanju postojećeg odnosa snaga.

Pojedinac preuzima uloge institucija

Kada institucije oslabe, pojedinac počinje preuzimati njihove uloge. Dodik se tako postavlja kao politički policajac koji određuje podobnost, sudija koji unaprijed presuđuje protivnicima i advokat koji brani sistem koji je sam oblikovao.

Takva koncentracija moći održava postojeći poredak čak i kada on pokazuje očigledne slabosti.

U tome je suština poređenja s "lažnim carem": moć ne proizlazi iz snažnih institucija i stabilne parlamentarne podrške, nego iz straha, poslušnosti i kontrole nad finansijskim tokovima.