Nakon vijesti o smrti osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić, Dnevno.hr prenio je svjedočenje olimpijskog prvaka Antona Josipovića o njenoj posjeti nakon što je 1997. teško ranjen u Banja Luci. Bokser je ispričao da ju je vidio kada se probudio iz kome te opisao riječi koje mu je tada uputila.

Biljana Plavšić, bivša predsjednica entiteta RS, umrla je u 96. godini, navodi portal. Pred Haškim tribunalom osuđena je za zločine protiv čovječnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Anton Josipović, rođen u Banja Luci, osvojio je zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine. Bio je i prvak Jugoslavije i Balkana, a u razgovoru za Kurir govorio je o sportskim počecima, porodičnim gubicima i napadu koji je preživio.

Napad i posjeta u bolnici

Na Josipovića je pucano 1997. godine u banjalučkom kafiću Mustang. Prema njegovom svjedočenju, napadu je prethodila uvreda: "Majku ti ustašku, što ćeš ti ovdje?" Pogođen je jednim metkom u prsa, a drugim u ruku.

Josipović je tvrdio da je napadač djelovao po nagovoru ljudi iz Državne sigurnosti, koji su mu obećali da će napadom steći ugled. Naveo je i da je napadač pobjegao u Beograd i tamo nastavio živjeti. Te tvrdnje u prenesenom razgovoru nisu potkrijepljene dodatnim dokazima.

Govoreći o buđenju iz kome, prisjetio se posjete Plavšić, koja je u to vrijeme bila predsjednica entiteta RS. Spomenuo je i da je Milorad Dodik tada bio uz nju.

"Znam samo da sam se probudio iz kome i o toj ženi mogu reći sve najbolje. Došao sam k sebi, a ona me milovala po ruci i rekla: 'Sine, izvući ćeš se, oporavit ćeš se, zdrav si i jak, želim ti sve najbolje'", ispričao je Josipović.

Njegova pozitivna ocjena odnosila se na lično iskustvo bolničke posjete. Plavšić je osuđena za zločine protiv čovječnosti, što ostaje ključna činjenica njenog političkog djelovanja tokom rata.

Josipović je smatrao da je napad imao političku pozadinu i da je trebao zastrašiti nesrpsko stanovništvo koje se vraćalo u svoju imovinu.

Tvrdio je i da su ocu i majci njegove prve supruge, kao i još dvojici rođaka, oduzeti životi te da je njihova imovina opljačkana. Prema njegovom tumačenju, postojao je strah da bi mogao istraživati te događaje.

Djetinjstvo, boks i zdravstveni problemi

Josipović je ispričao da se u sportovima s loptom nije pronalazio i da nije bio timski igrač. Boksu se okrenuo u vrijeme kada je banjalučka Slavija bila snažan klub na jugoslavenskom i evropskom nivou.

Posebno je spomenuo Marijana Beneša, koji je 1973. u Beogradu postao evropski prvak. Iako ga je cijenio kao velikog šampiona kojeg je publika voljela, objasnio je da nije mogao boksati na isti način.

Zbog toga što je bio fizički slabiji od većine vršnjaka i protivnika, oslanjao se na brzinu, tehniku i preciznost, nastojeći što manje riskirati.

Djetinjstvo mu je obilježio rani gubitak oca. Petar Josipović umro je 1970. godine od raka pluća, u 40. godini života, kada je Anton imao osam godina.

Podršku je imao u dvojici starije braće, Ivanu, kojeg zove i Ivica, te Boži. Ispričao je da su ranije počeli raditi i pomagati porodici. Njegova majka zvala se Albina.

U razgovoru je govorio i o zdravstvenim problemima zbog kojih mu je amputiran jedan nožni prst. Naveo je da je dugo bio dobrog zdravlja, uz probleme sa šećerom koje je povezivao sa stresom i burnim životom.

Kada se pojavila gangrena, ljekari su ga sedam dana liječili terapijom i infuzijama, ali je na kraju bila potrebna amputacija. Josipović je poručio da mu je najvažnije bilo da se bolest nije proširila.

Izvor: Dnevno.hr, prema razgovoru za Kurir.