Piše: Vahidin Preljević (Odgovor)

Postoje određeni fenomeni u sarajevskoj društvenoj stvarnosti koji su na prvi pogled teško objašnjivi. Jedan od njih je nevjerovatna potreba naših medijskih kuća da pogledom izvana, naročito iz regije, ovjere i tobože objektiviziraju neku istinu o kojoj govore, ne znam, o ratu, poraću, Dodiku, korupciji. Onda sirote goste iz Zagreba i Beograda muče pitanjima o nekim specifičnim aspektima bosanskohercegovačkog izbornog sistema, incidentnim političkim subjektima, koji jedva da su dovoljno poznati i bosanskohercegovačkim komentatorima, a kamoli nekome sa strane. Tako onda gosti posežu za općim ocjenama (a šta bi drugo mogli) i frazama (recimo o pogubnosti nacionalizma), koje se malo ili nimalo ne dotiču konkretne bosanske realnosti. Osim toga: nije poznato da li je ikada neka hrvatska ili srpska televizija zvala ikoga iz Sarajeva da komentira izbore u tamošnjim državama.

Donekle je sa ovim čudnim kompleksom inferiornosti u samodoživljaju i samorazumijevanju dijelova naše medijsko-društvene scene povezana i jedna zanimljiva pojava koju bismo naprosto nazvali Principom Šoja (ujedno se misli i na konkretnu osobu i na tipološku karakteristiku, a i na opću pojavu; otuda ovakav naziv fenomena i ovakva skripcija).

Šoja u Donbasu

Slobodan Šoja, historičar i bivši diplomata, uporni borac za simboličko naslijeđe, heroizaciju i naizgled projugoslavensko, a zapravo velikosrpsko tumačenje Gavrila Principa i ostalih atentatora iz 1914, zatim nesuđeni potpredsjednik Federacije BiH ispred DF-a (zanimljiva i zaboravljena epizoda), ali zato veoma suđeni kadar Trojke i SDP-a, koja ga je naposljetku postavila za predsjednika Upravnog odbora Bosanskog kulturnog centra (BKC), te stalni gost različitih sarajevskih medija imao je ovih dana dvije rječite izjave, o kojima ćemo ubrzo nešto više reći, nakon što skiciramo pretpovijest, važnu za razumijevanje konteksta.  

U svojim brojnim medijskim nastupima Šoja je, uz širenje opće depresivne naracije o propasti našeg društva, imao često i sljedeći zadatak: kad god bi se Dodik istaknuo jednim od svojih šovinističkih ispada ili fašističkih poteza, analitičar Šoja bi to u prvoj polurečenici blago osudio, a u nastavku, generalno u množini, kritizirao sve ostale naše političare koji su nekompetentni, ovakvi ili onakvi, razvodnjavajući prvobitni incident u jednoj semantičkoj kaši, u kojoj prvobitni sastojci postaju neprepoznatljivi, u kojoj se potpuno gube i uzroci i posljedice, i krivci i žrtve.

Naročito je (valjda zbog svoje ranije karijere) spreman redovno osuti žestoku paljbu na bilo kakvu diplomatsku aktivnost iz Sarajeva, od kojih, ruku na srcu, većina i jesu nespretne i nedorasle, dok će uvijek relativizirati i na taj način minimizirati značaj Dodikovih posjeta Moskvi, Washingtonu ili Tel Avivu. To je godilo ušima provladinih aktivista i komentatora koji su tako mogli zataškavati diplomatsko-lobističku ofanzivu separatista i objektivni problematični položaj u koji je BiH kao subjekt došla na međunarodnom planu.

Kad je očito proruski emeritirani ambasador Šoja prije koju godinu od Kremlja pozvan da bude izborni posmatrač u okupirane dijelove Ukrajine, neki su, i to jako dobro upućeni pomsatrači, mislili da je to i kraj njegove medijske karijere. I bio bi vjerovatno u svakoj normalnoj zemlji. Potpisnik ovih redova bio je skeptičan, znajući za nevjerovatnu sklonost općoj amneziji ili mazohizmu, ili i jednom i drugom u kombinaciji, znatnih dijelova sarajevske društveno-medijske scene. I doista, nakon poneke bezazlene ćuške zbog svog angažmana u okupiranom Donbasu, koji je značio otvorenu legitimizaciju ruske invazije na Ukrajinu, Šoja je ostao relevantan sagovornik televizijskih kuća i kolumnista nekih portala.

Šoja kod Duške Jurišić

Treba spomenuti i njegov izniman trud da se u javnosti nametne kao neki bitan autoritet u tumačenju Sarajevskog atentata kao historijskog događaja i kulturnog fenomena. U tom smislu evo i jedne lične reminiscencije: kad sam, zajedno s kolegama iz Evrope, povodom stogodišnjice ovih fatalnih pucnjeva, koji su naposljetku doveli do Velikog rata, krenuo u organizaciju jedne kulturološke i interdisciplinarne konferencije, a sarajevski historičari su istim povodom za to vrijeme pripremali drugi, također veliki, čisto historiografski kongres, u javnom prostoru a i zakulisnim operacijama i svakakvim manipulacijama, ovaj naš savremenik Šoja je, potpomognut nekim sarajevskim medijima, ponekom ambasadom i određenim krugovima u Beogradu, nastojao onemogućiti ili torpedirati oba skupa, ili makar promijeniti njihov karakter.

Nije uspio, znanstveno Sarajevo je tada zaista položilo ispit jer je na visokoj razini konačno valoriziralo ovaj bitan događaj iz svoje povijesti, ali je Šoja u nekim člancima i televizijskim emisijama (naprimjer, tada kod Duške Jurišić) gurao staru dedijerovsku propagandističku naraciju o heroju Principu proglašavajući svako naučno-kritičko preispitivanje (historiografsko, kao ono Christophera Clarkea) ili kulturološko opakim revizionizmom. I tada je u tim stavovima imao, a i danas ima, podršku nekih pseudoljevičarskih kulturnjaka i neobrazovanih i neosviještenih političara u Sarajevu. Takvi krugovi, ponajviše bliski SDP-u, i postavili su ga na čelo jedne važne kulturne institucije u Sarajevu.

Šoja protiv Komšića i Kovačevića

No, ovih dana, i to je već spomenuti neposredni povod ovog napisa, naš subjekt se istakao jednim predizbornim komentarom i jednom izjavom o ratnoj zločinki Biljani Plavšić.

U prvom komentaru od 01. 10. napisanom ispod objave kandidata petorke Zdenka Lučića na Facebooku, koji tu polemizira sa svojim izravnim konkurentom Slavenom Kovačevićem, Šoja je ljude koji imaju političke simpatije ili su glasali za Željka Komšića ili će glasati za Slavena Kovačevića nazvao „neizlječivo bolesnim, sebičnim i netolerantnim“, dodajući: „Za mene je najbolji znak bolesti cijelog našeg društva i stotina hiljada ljudi to što te iste mase ljudi nisu sposobne razabrati ono što je svakom čovjeku sa nekoliko grama zdravog razuma jasno: obojica su zli demagozi koji prave budalama cijelu državu i ugrožavaju njeno postojanje. Čak i nije problem u njima dvojici što su podlo proračunati. Problem je što je njihova šuplja priča prijemčiva i prihvatljiva stotinama hiljada ljudi. Iz te paranoje i ludila treba što prije izaći, ali to se neće dogoditi jer otkad je Komšić započeo svoj šou lažnog patriotizma punog kiča, ludilo je sve veće i veće. Željko Komšić je vjerovatno najveća štetočina u našoj istoriji iza 1995. godine.“

Nevjerovatna je samorazumljivost s kojom Šoja može glasače bilo koje stranke proglasiti „bolesnim“ kamoli simpatizere jednog političara, za kojeg se ne vežu nikakve afere, koji sigurno, da sad kažemo minimalistički, po učinku ni po čemu nije lošiji od nekih drugih političara, i koji uostalom ima i važne ratne zasluge u odbrani BiH, koje mnogi ljudi cijene, i koji, na kraju krajeva, predstavlja političku artikulaciju za mnoge birače koji naprosto ne žele glasati po etničkom ključu.

Pozadina i pravi skandal je u tome što su ovakvi Šojini stavovi unutar Trojke, posebno SDP-a, očito mnogima prihvatljivi. Izgleda da su u redovima nekadašnjih socijaldemokrata u potpunosti prihvatili i internalizirali HDZ-ovu manipulativnu i propagandističku mantru da bi se svi problemi u BiH riješili kad bi se riješio „problem Komšić“, kako ga oni zovu, kad bi se dakle, dokrajčio i taj posljednji element direktne građanske demokratije, u kojem nije primaran etnički princip. To sve je, naravno, užasno za politički subjekt koji se lažno predstavlja kao socijaldemokratski, a u njegovu poslovičnu bahatost spada i običaj da će ispad ovog svog kadra, (slično kao i kriminalne afere svojih partijskih drugova), dostojanstveno odšutjeti, možda i zato jer se intimno slažu s njim.

Šoja pun razumijevanja za ratnu zločinku

Da li to vrijedi i za drugi komentar koji je isti taj raspisani Šoja, baš nezgodno pred izbore, dao istog dana, ovaj put povodom smrti Biljane Plavšić? U njemu je naš bivši ambasador, u izljevu nježnog razumijevanja, umrlu ratnu zločinku opisao kao uglednu naučnicu, koja je, eto, onako jadna i naivna „zalutala u politiku“, i koja je, ah Bože, bila „pravi nacionalista“ (!), pa je pravila neke greške, ali da nikada „nije učestvovala ni u čemu zbog čega su stradali ljudi“. Budući da je Plavšićka osuđena za teške ratne zločine, onda ovdje imamo, potpuno nedvojbeno, negiranje presuda Haaškog tribunala, te pokušaj rehabilitacije i humanizacije (sa elementima glorifikacije) jedne ratne zločinke, koja je, eto, po Šojinoj tvrdnji, svojim navodnim pokajanjem pokazala kršćansko milosrđe i ljudsku veličinu.

Komšić i Kovačević, koji su u ratu, kao pripadnici Armije BiH, branili Sarajevo i BiH, a sad se, kako-tako – neki smatraju ispravno, neki smatraju pogrešno – bore za principe građanske demokratije, po Šoji su opaki i „zli“, „najveće štetotine od 1995.“ naovamo, a njihovi glasači „bolesni“, dočim je Biljana Plavšić, ratna zločinka, genocidni šovinistički i rasistički psihopata, neko ko je u jednom herojskom, gotovo svetačkom činu, „preuzeo krivicu drugih na sebe“. Jedan od brojnih i najvećih krimena sarajevskog dijela vlasti što je validirala, normalizirala i djelimično usvojila ovakve narative. I da: gotovo da nema nikakve sumnje da će za sarajevske medije čak i nakon ovih ispada Šoja ostati relevantan i objektivni sagovornik koji se, eto, jednako bori „protiv svih nacionalizama“.

Princip Šoja, koji je ovdje ovlaš opisan, naziv je za jedan društveni fenomen u kojem se izražavaju duboki mentalni kompleksi jednog dijela naše društvene, intelektualne i političke elite.