Crna Gora je 1. oktobra dobila neke od najsnažnijih poruka podrške iz Brisela u posljednje vrijeme. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos poručila je da je zemlja u završnoj fazi pregovora, dok je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen nekoliko sati kasnije kazala da Evropska komisija vjeruje u Crnu Goru kao 28. članicu Evropske unije do 2028. godine i najavila mapu puta za završnicu procesa.

Istog dana, međutim, iz Crne Gore je otišla i sasvim drugačija poruka.

Hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman, koji je učestvovao na ministarskom sastanku Berlinskog procesa te s komesarkom za proširenje Martom Kos i potpredsjednikom Vlade i ministrom vanjskih poslova Ervinom Ibrahimovićem položio vijenac u Morinju, otvorio je čitav niz pitanja koja Zagreb postavlja pred Podgoricu.

Govoreći o školskom brodu „Jadran“, Grlić Radman je otišao znatno dalje od već poznatog spora dvije države. Ustvrdio je da Hrvatska polaže pravo i na drugu vojnu imovinu vrijednu više od 2,7 milijardi dolara. Govorio je o plovilima koja su, prema njegovim riječima, „nestala pod okriljem noći“. Istovremeno je ocijenio da se pojedina pregovaračka poglavlja Crne Gore „nekako prebrzo zatvaraju“ i poručio da se „nešto mora ipak isporučiti“.

Tu nije stao. Na pitanje o položaju hrvatske zajednice, rekao je da Zagreb „ima osjećaj“ da se u Crnoj Gori hrvatski identitet „zatire lagano i vrlo diskretno“, navodeći primjer predstavljanja dobrotske čipke i odnosa prema katoličkoj i hrvatskoj kulturnoj baštini. To je bila jedna od politički najizraženijih poruka hrvatskog ministra tokom boravka u Crnoj Gori, piše Pobjeda.

Kontrast je teško previdjeti: dok je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen govorila da je Crna Gora na posljednjim kilometrima evropskog maratona i da Brisel radi na zatvaranju preostalih poglavlja do kraja godine, hrvatski ministar je svega nekoliko sati ranije javno izrazio sumnju da se neka od tih poglavlja zatvaraju prebrzo.

PORUKE IZ TIVTA

Nije prvi put da jedan od najviših hrvatskih zvaničnika u prvi plan stavlja bilateralne zahtjeve, i to upravo tokom velikog evropskog događaja u Crnoj Gori.

Naime, na Samitu Evropske unije i Zapadnog Balkana, održanom 4. i 5. juna u Tivtu, glavna tema bila je upravo perspektiva članstva država regiona u EU i ubrzanje procesa proširenja. Hrvatski premijer Andrej Plenković tada je potvrdio da Hrvatska podržava proširenje i da je Crna Gora najviše odmakla u procesu. Ali je istovremeno, u izjavi koju je dao s istog mjesta, pobrojao hrvatska očekivanja od zvanične Podgorice: obeštećenje bivših logoraša, pronalaženje 14 nestalih, procesuiranje ratnih zločina, imovinska pitanja hrvatskih porodica, brod „Jadran“, granicu na moru i očuvanje spomen-ploče u Morinju. I hrvatska Vlada tada je precizirala da je rješavanje otvorenih pitanja važno za završetak pristupnih pregovora Crne Gore.

Nekoliko dana kasnije, Plenković je i u Zagrebu ponovio da je u Tivtu crnogorskom premijeru „jasno izrazio očekivanja“ Zagreba, dodajući tom spisku i izmjenu naziva bazena u Kotoru.

Dakle, u razmaku od četiri mjeseca dogodila su se dva slična komunikacijska momenta. U Tivtu, dok je Crna Gora bila domaćin evropskog samita, hrvatski premijer stavlja bilateralna pitanja u direktnu vezu sa završnicom pregovora. U oktobru, dok dvije najvažnije zvaničnice EU za proces proširenja borave u Crnoj Gori, hrvatski ministar govori o milijardama dolara, poglavljima koja se navodno „prebrzo zatvaraju“ i „zatiranju hrvatskog identiteta“.

Kakvi god da su odnosi između zvaničnog Zagreba i Podgorice, teško se može reći da ovakve izjave visokih hrvatskih zvaničnika odražavaju poštovanje zemlje domaćina...

NIJE POČELO OVE GODINE

Ovakve oštre formulacije i izjave nisu novost u recentnim odnosima Hrvatske i Crne Gore.

Nakon niza nesuglasica između pojedinih članova vlada dvije države, šef crnogorske diplomatije Ibrahimović ugostio je sredinom januara 2025. godine kolegu Grlića Radmana. Tada se prvi put otvoreno sa hrvatske strane, a na teritoriji Crne Gore, čulo da Hrvatska školski brod „Jadran“ smatra svojim, te da je ne manje važno razgraničenje na moru, kao dva ključna pitanja koja će se rješavati bilateralno. Riječ je o dva od deset zahtjeva koji su, kako će se kasnije potvrditi, krajem decembra 2024. godine proslijeđeni vlastima u Podgorici kao non-paper.

Još upečatljiviji je primjer izjave Grlića Radmana tokom boravka u Crnoj Gori dva mjeseca kasnije. On je tada pozvao Crnu Goru da posebnom rezolucijom osudi agresiju na Dubrovnik, te ukazao da bi uklanjanje spomen-ploče sa ulaza u nekadašnji vojni logor u Morinju značilo rušenje izgrađenih odnosa dvije države. No, na pitanja o splitskom zatvoru Lora iz vremena rata devedesetih, odgovorio je da „nije postojao nikakav logor Lora“. Grlić Radman je zatim istog dana učestvovao na panelu o proširenju EU i potvrđivao hrvatsku podršku evropskoj budućnosti Crne Gore.

Prije tačno godinu, tokom posjete Morinju, šef hrvatske diplomatije iznio je novi zahtjev: promjenu imena gradskog bazena u Kotoru, koji sada nosi ime Zorana Gopčevića, jednog od najuspješnijih crnogorskih vaterpolista koji je tokom ratnih 90-ih bio čuvar upravo u ovom logoru.

Ova godina je također počela u sličnom tonu. Tokom posjete Kotoru povodom Dana hrvatskog naroda u januaru ove godine, Grlić Radman je govorio o „otetoj imovini“ hrvatskih porodica i kazao da pojedina pitanja između dvije države nisu samo bilateralna, već i „civilizacijska i univerzalna“. Istovremeno je naglasio da Hrvatska podržava evropski put Crne Gore.

I onda je došao juni ove godine, pa oktobar s već pomenutim porukama...

DIPLOMATSKA KOINCIDENCIJA?

Dakle, kada je u junu evropska pažnja bila usmjerena na Tivat i napredak Crne Gore, stigao je Plenkovićev spisak zahtjeva.

Kada su 1. oktobra Kos i von der Leyen govorile o završnoj fazi pregovora, 2028. godini i Crnoj Gori kao mogućoj 28. članici, Grlić Radman je javnosti ponudio priču o 2,7 milijardi dolara, sporovima, „prebrzom“ zatvaranju poglavlja i identitetu Hrvata.

Sve to, međutim, ne znači da se može dokazati da Zagreb namjerno bira datume velikih evropskih događaja kako bi promijenio fokus. Hrvatska ima pravo da pokreće bilateralna pitanja, dok njena zvanična pozicija ostaje da podržava članstvo Crne Gore u EU, uz insistiranje na dobrosusjedskim odnosima, pravima hrvatske zajednice, ratnom naslijeđu i imovini.

Možda je riječ i o diplomatskoj koincidenciji...

Ali, kada se ista vrsta kontrasta ponovi više puta, legitimno je postaviti pitanje: zašto hrvatski zvaničnici svoje najteže bilateralne teme tako često iznose upravo onda kada je fokus Evrope na Crnoj Gori? Da li je riječ samo o podudarnosti u tajmingu ili o načinu na koji Zagreb koristi trenutke najveće evropske pažnje prema Crnoj Gori?

U susret zatvaranju posljednjih poglavlja, pravo je vrijeme da se „karte otvore“ i sazna da li će pridruživanje Crne Gore EU postati žrtva rješavanja bilateralnih problema s Hrvatskom.