Dijana Budisavljević praktički je zaboravljena spasiteljica logoraša iz ustaških logora. Međutim, sve to bi mogao promijeniti najavljeni film o njenom radu pod nazivom "Akcija D.B". Glavna uloga povjerena je Almi Prica, a snimat će se uz sufinanciranje Euroimagesa, piše Kurir.

Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se u Innsbrucku (Austrija) 15. siječnja 1891. U Innsbrucku je završila osnovnu i srednju školu. Godine 1917. udala se za dr. Julija Budisavljevića koji je, završivši studij medicine u Innsbrucku, radio kao asistent na tamošnjoj kirurškoj klinici. Kad je u Zagrebu osnovan Medicinski fakultet, dr. J. Budisavljević imenovan je profesorom kirurgije i Diana Budisavljević s njim dolazi 1919. u Zagreb.

Saznavši u jesen 1941. za stradanja pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor-grad, zajedno s većim brojem suradnika, među kojima su najvažniji bili dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizira akciju pomoći koja je bila vođena pod imenom "Akcija Diane Budisavljević". Pomoć u hrani, odjeći, lijekovima i novcu slana je u Lobor-grad, a kasnije i u Gornju Rijeku posredstvom Židovske bogoštovne općine, stoji u njenoj biografiji.

Hrvatski državni arhiv objavio je prije petnaestak godina Dnevnik Diane Budisavljević od 1941. do 1945., potresno svjedočanstvo i prikaz rada "Akcije Diane Budisavljević" tijekom koje je i uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca spasila više tisuća pravoslavne djece i izradila kartoteku za njih oko 12.000 koja je omogućila da se sačuva njihov identitet i omogući povratak obiteljima.

"Moja švelja je Slovenka. Od nje sam saznala za pomoć koju ovdašnji Slovenci pružaju izbjeglicama sa slovenskih područja koja su zauzeli Nijemci. Moja krojačica je Židovka. Nekoliko puta mi je pripovijedala o velikoj akciji pomoći koju je Židovska bogoštovna općina namijenila svojim članovima u koncentracijskim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes", stoji u njenom dnevniku.

"Svjedočila je groznim i mučnim situacijama, od nasilnog odvajanja majki od djece, nakon čega su majke slali na prisilni rad u Njemačku, do situacije u navodnoj 'dječjoj bolnici' gdje su djeca ležala na podu potpuno gola, u izmetu i puna muha i crva... Sve je to strašno utjecalo na njeno zdravlje i ona se razboljela nakon svega što je proživjela", ispričala je za srbijanske medije predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac Nataša Mataušić.

Svoj posjet bolnici u Staroj Gradiški Diana je detaljno zabilježila u dnevniku. "Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala u krevetima. Ona koja su bila sposobna za transport, odnesena su u posebnu prostoriju.

A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport.

Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili.

Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tad su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka nožica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena.

Možda su logoraši željeli spasiti njihovu djecu. Žene koje već tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu, koje su ono malo što su imale od kuće već potrošile, koje su za hranjenje svojih plačućih najdražih imale samo svoje suze i svoj očaj, sada su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari - spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale su se i molile: 'Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dozvoliti da umru od gladi'."