Oružani napad na Zdravka Mamića otvara mnogo pitanja. U jeziku podzemlja, općepoznata je to i mnogo puta u stvarnosti dokazana tvrdnja - ranjavanje u nogu služi kao upozorenje, opomena.

Žrtvu se ne želi likvidirati jer bi time ono što se od žrtve traži ostalo neispunjeno. Stoga će se ranjavanjem u podzemlju najčešće koristiti kad su u pitanju neraščišćeni poslovni odnosi, odnosno dugovi.

Ubojstvo dužnika ne bi imalo nikakvog smisla jer bi dug u tom smislu sigurno ostao nepodmiren.

Ranjavanje će često biti poruka i nekome tko je ušao u teritorij koji netko u podzemlju već kontrolira, odnosno poruka da se povuče iz nekog posla, da je izašao izvan svojih granica i ulazi u tuđi teren.

Kad su u pitanju raščišćavanja nekih osobnih računa, onda ranjavanje šalje suprotnu poruku - da je napadač zapravo slabić jer nije imao hrabrosti taj "osobni dug" naplatiti životom žrtve.

A gubitak ugleda u podzemlju, valjda je to opet temeljito elaborirano što u stvarnom životu, što u filmovima, može biti pogubnije od gubitka pojedinog posla ili nenaplaćenog duga.

Sve ovo ne znači, naravno, da dug mora biti stvaran, ili da se žrtvu tereti po nekoj valjanoj obvezi. Kamatari, na primjer, svoj dug temelje na, pravno gledajući, fiktivnom, nerealnom i pravno nevažećem odnosu.

No, kamatar nikad neće odustati od naplate tog fiktivnog duga. Propucavanje će tako uslijediti nakon što nije upalila ni jedna druga metoda, od prijetnji do premlaćivanja.

Kad su osobni računi u pitanju, ranjavanje će poslužiti svrsi samo ako je nanošenje ozljede višestruko teže od "uvrede" koja je nanesena. Naprimjer, prije nekoliko mjeseci jedan je mladić u Splitu propucan nakon sukoba u prometu oko prednosti prolaza.

U tom slučaju ranjavanje je poslužilo svrsi jer je taj čin, pucanje u nogu usred dana i nasred ulice, bio višestruko teži od incidenta za koji je poslužio kao osveta. Osobna neprijateljstva, kao i nepomirljiva konkurencija i borba za teritorij, rješavaju se ubojstvima.

Tako se to otprilike analizira u literaturi koja se bavi kriminalnim podsvijetom, bilo da je riječ o znanstvenoj i policijskoj literaturi ili fikciji, a tako to proizlazi i iz zdravog razuma.

Upravo zbog navedenih razloga, žrtve ovakvih ranjavanja kod nas su uglavnom ljudi koji sami nisu akteri u podzemlju u smislu da oni naručuju premlaćivanja, paljevine automobila, propucavanja.

Najčešće je riječ o poduzetnicima, što sasvim legalnima, uglednima u društvu (koji su se na udaru podzemlja našli često i bez svoje krivnje, samo zahvaljujući tome što su imućni), što onima koje javnost naziva "kontroverznima". Odnosno onima čija se imovina baš i ne može pokriti prihodima iz legalnih poslova.

Popis sličnih napada posljednjih je godina prilično dug i uglavnom ide u prilog iznesenim tezama.

Nogometni menadžeri, vlasnici medija sklonih ekstremnim stajalištima, vlasnici trgovačkih tvrtki, vlasnici zaštitarskih tvrtki, odvjetnici - popis je ljudi koji s podzemljem nemaju direktne veze, a našli su se kao meta napadača i s propucanim nogama.

Zajedničko im je i to što je policija u pravilu neuspješna u potrazi za napadačima.

(Slobodna Dalmacija)