Piše: SENAD AVDIĆ

Dok je početkom nedjelje u gumenim čizmama i polumaskirnoj unformi gazila po potopljenim ulicama Zadra, hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zaskočili su tamošnji mještani rafalom neugodnih pitanja, pa i pogrda na račun ne samo lokalne vlasti u tom gradu, nego i zagrebačke središnjice. U općoj galami i kakofoniji, čulo se kako jedan nabrijani Dalmatinac ruži predsjednicu : "Dolazite u Zadar samo u predizbomoj kampanji, poslije vas nigdje nema!"

Grabar-Kitarović je u "hrvatsku Floridu" stigla nekoliko sati nakon premijera Andreja Plenkovića, a razlog nije samo to što se čelnici susjedne države uspješno izbjegavaju sresti kad god je to moguće: primala je na Pantovčaku Dragana Čovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Dok se čitava jedna hrvatska županija, i njenih stotine hiljada stanovnika, hrvala sa katastrofom biblijskih proporcija, predsjednica je sa svojim gostom divanila o "nužnosti promjene izbornog zakona u Bosni i Hercegovini".

DRAGANE, MOJ

Hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković vode permanentni, hladni rat oko bezmalo svih važnh unutarnjih i spoljnopolitičkih piitanja. Pogledi na međunarodni položaj Hrvatske (u kojem se smjeru trebaju razvijati bilateralni odnosi sa SAD, Briselom, Rusijom...), su im "raspar", različiti i neusuglašeni, na području unutarnje politike svako malo šalju različite poruke (o demografskom osipanju zemlje, gospodarstvu, reformi obrazovanja, ustaškom znakovlju i fašističkoj prošlosti...). Ako izuzmemo jedinstvena stajališta oko sukoba i sa drugim, bezmalo svim, hrvatskim susjedima, Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, pa i Crnom Gorom, jedino se stajališta čelnih ljudi Hrvatske oko Bosne i Hercegovine u cijelosti podudaraju.

Samo se oko Bosne i Hercegovine, odnosno ustavno-pravnog položaja Hrvata u njoj stavovi predsjednice i premijera Hrvatske u cijelosti poklapaju.

U tom njihovom, javno vidljivom rivalitetu, Kolinda Grabar-Kitarović nije željela gubiti korak za Plenkovićem, pa je nakon njegove dvodijelne turneje "četiri bh. skakonice" pozvala Čovića na roditeljski sastanak. Može Hrvatska gorjeti, i biti potopljena, mogu desetine tisuća Hrvata uzimati kartu u jednom smjeru za europske i prekookeanske zemlje, sve je to sitna boranija od problema za hrvatsku vlast u poređenju sa Izbornim zakonom u susjednoj, prijateljskoj, jelte, zemlji! Andrej Plenković se nedavno pohvalio da je tokom jednogodišnjeg mandata sedam puta boravio u BiH; teško je vjerovati da je za to vrijeme imao toliki broj sastanaka sa predsjednicom Grabar-Kitarović!

MOST U GRLU

Hrvatska službena politika (ne samo aktuelna koju personificiraju predsjednica i premijer, postoji tu višedecenijski kontinuitet slične "dosljednosti") na deklarativnoj razini podržava suverenost, cjelovitost Bosne Hercegovine i, "najskreniji je partner na njenom euroatlantskom putu". Problem je što ne nudi previše dokaza i vjerodostojnih argumenata, pa je razumljiv oprez, ali i skeptičnost, kod predominantnog dijela javnosti u našoj zemlji. Istraživanja javnog mnijenja u susjednoj državi pokazuju da preko 70 odsto građana ne vjeruje da aktuelna vlast (Kolinda-Grabar Kitarović i Vlada Andreja Plenkovića) "vodi zemlju u pravom smjeru". Ukoliko, dakle, tri četvrtine Hrvata u njihovoj zemlji sumnja u valjanost politike koju prakticiraju njezin premijer i predsjednica, zašto bi u tu ispravnost njihove politike prema BiH vjerovalo više njenih građana?!

Slučaj sa izgradnjom Pelješkog mosta najsvježiji je, ali ne i jedini primjer koji ilustrira da Hrvatska, načelno, poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali da, istovremeno, sa rezervom uzima njene institucije. Deset godina vlast u Hrvatskoj (a u tom razdoblju su se promijenile 3-4 vlade) potpuno ignorira (jednoglasno usvojenu) odluku Predsjedništva BiH kojom se izgradnja Pelješkog mosta uvjetuje razgraničenjem dviju država na moru. Zašto je to tako? Nema drugog objašnjenja osim da vlasti u Hrvatskoj bagatelišu odluke državnih institucija BiH ukoliko u njima nisu sudjelovali "legitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda".

U Predsjedništvu BiH je, tada, (2007.) sjedio Željko Komšić, a ne Dragan Čović, pa su odluke državnog vrha, sa stajališta hrvatske politike "nelegitimne". Ima u tom ignorantskom, potcjenjivačkom odnosu prema instucijama bh. itekakvog kontinuiteta sa rezoniranjem Miroslava Tuđmana koji ovih dana u knjizi i javnim istupima ponavlja mantru da Hrvate u BiH ("Herceg Bosnu") i državni vrh u Zagrebu, tokom rata nisu ni na šta obavezivale odluke Predsjedništva BiH, jer, kako je kazao, "Stjepan Kljuić nije u Predsjednštvu bio predstavnik", nego "pripadnik" hrvatskog naroda. Dakle, Kljuić, koji je na izborima 1990. dobio 500-600 hiljada glasova nije, a Jadranko Prlić koji uopće nije ni izlazio na izbore, jeste legitimni predstavnik Hrvata!?

JE LI TUĐMAN BIO SAV SVOJ?

Deklaracija koju je usvojio Predstavnički dom Parlamenta BiH, dopunjena zahtjevom Srpske demokratske stranke za cjelovit pristup razgraničenju Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, u osnovi je samo još jedan poziv susjednoj državi da poštuje potpis kojeg je prije 18 godina na taj dokument stavio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Hrvatski parlament do danas taj sporazum nije ratificirao, i tu nalazimo suštinu svih problema koji, ne samo kada se govori o razgraničenju, opterećuje odnose dvije države.

Iz Zagreba su u međuvremenu stizala bizarna objašnjenja za ignoriranje Tuđmanovog potpisa: prvi hrvatski predsjednik je "šarnuo" na sporazum u vrijeme kada je bio u poodmakloj, terminalnoj, fazi bolesti, dakle nije bio pri punoj svijesti, pa taj dokument, puj pike, ne važi.

Jedan bosanskohercegovački pregovarač u Daytonu pričao je kako je Fanjo Tuđman usred pregovora napustio američku vojnu bazu i vratio se u Hrvatsku. Po dolasku, odmah je Tihomira Blaškića, generala HVO-a, tada već javno optuženog za ratne zločine, postavio na mjesto inspektora Hrvatske vojske. Richard Holbrooke je tu vijest primio sa zaprepaštenjem i nimalo diplomatski urliknuo pred nekoliko pregovarača: "Da li je taj čovjek normalan?!" Jedan visoki član hrvatske delegacije skrušeno i tiho je izgovorio: "Pa, znate i sami, gospodine Holbrooke, da i nije baš sasvim..."

Može li se očekivati, ako se takva logika prihvati, da se svi sporazumi Hrvatske i BiH, prije svih Washingtonski koji vlast u Hrvatskoj nikada nije provarila i prežalila, resetiraju i razmotre u svjetlu zdravstvenog stanja onoga koji ih je u ime Hrvatske vodio i koji ga je parafirao?!